Odlomak

Impresionistička kritika djela Usta puna zemlje Branimira Šćepanovića

Smrt i život. Tako tanka nit spaja dva smisla čovjekovog postojanja. Nit, koja u jednom trenutku izgleda jača od bilo kakve čelične stege koja može dvije stvari da spaja, povezuje, daje im smisao… a opet u drugom trenutku puca jače i zvučnije od bilo kakvog praska koji se može zamisliti. Kojoj strani se prikloniti, smrti ili životu.
Čitajući i suočavajući se sa djelom Branimira Šćepanovića ” Usta puna zemlje “, upoznajemo čovjeka koji je sam sebi presudio, sam sebe doveo do kraja možda i brže nego što je trebalo. Već na prvim stranicama sam opis voza i kupea kojim je glavni junak putovao te ” avgustovske noći” , ukazuje na turobnost i teškoću koja će se nadvijati nad njim tokom čitavog djela, dok mu na kraju ne bude otvorila bezdan u koji će možda zauvijek nestati. Sve ga je zvalo da se vrati zavičaju, svojoj Crnoj Gori. Nadao se da će tamo naći spas i utjehu, a možda i lijek za surovu bolest koja mu je obuzela tijelo. Želio je svom silinom svog bića da se isplače i da ga tako pročišćenog obuzme osjećaj ravnodušnosti koja bi ga zaštitila od ljudskog saučešća. On je neprestano hodao po toj tankoj niti, gdje ga je sa jedne strane kao magnetom očaj privlačio u smrt, a s druge strane neka ” nepojmljiva upornost od toga odvraćala ” . Nije bio spreman da se suoči sa strašnom istinom koja se obavijala oko njega i gušila ga. Zbog tog osjećaja on se već opraštao sa čitavim svijetom bez ijedne suze. Iz njegovog bića, tokom djela izlazi i zrači jedna velika čamotinja, toliko teška da zastaje dah. Ona ga tjera da bježi, da se sklanja od svih, da samo on bude prisutni svjedok raspadanja sopstvenog tijela. Nije želio ničiju pomoć i utjehu, želio je da pobjegne negdje gdje će povjerovati da svijetu više i ne pripada. Htio je da se spasi od ljudskog sažaljenja bježeći, ali nije imao odvažnosti da digne ruku na sebe. Od koga je on zapravo bježao. Ko su ti ljudi koji su ga neprestano jurili? Dvije priče koje se paralelno prate u ovom delu spajaju se u trenutku, kada glavni junak udišući prohladni vazduh kroz gustu šumu ugleda dva čoveka, za koja ne zna da li bi mogli da nose teret njegove muke i bola, a on njima izgleda ” nestvarno, kao razlivena, tamna mrlja ” . Šta simbolizuju ove dve priče? Zašto u životu dva čovjeka na jednu istu stvar gledaju različito. Zašto je čovjeku sve ono nedokučivo i neobjašnjivo, ujedno i najzanimljivije, najintrigantnije i uliva mu želju za njegovim saznanjem. Šta to u nama bude ljudi u čijim očima, čak i pokretima tela vidimo muku i neobjašnjivu bol? Zašto u tom trenutku imamo želju da im pomognemo, a ujedno i zaziremo od njih? Ovo delo otvara Pandorinu kutiju i mnoga pitanja na koja se izuzetno teško nalaze odgovori. Glavni junak se sve vrijeme bori sa osećajem pripadnosti ovom svijetu i velikom željom za životom, medjutim kada počinje da se suočava sa surovom realnošću u kojoj će obitavati njegovo bolesno tijelo, dobija potrebu da od tih istih ljudi beži i traži sklonište gdje će skončati sam. Takvo njegovo ponašanje svedoče ove reči: “Neočekivano je pojmio da u smrti, koja je već bila njegova jedina izvesnost, mora biti sam, pa je, skupivsi snagu i odlučnost – pobegao od sveta, da bi zatim, u tom divljem kraju pri malopredjašnjem, sasvim slučajnom susretu s ona dva beznačajna ljudska stvora, konačno shvatio da će, bude li ikada hteo da se, kao pravi čovek, razračuna sa svojom sudbinom- morati predhodno da pobegne od svega onog što mu je dušu još vezivalo za život! ” Da li nas u susretu sa bolesnim ljudima više vuče naša istinska želja da im pomognemo ili puka ljudska radoznalost ne bi li doznali šta li se sa još jednim stvorom na ovoj kugli zemaljskoj dešava? Koja je to sila koja čovjeka vuče prema drugoj duši, koja nam u trenucima kada je ne možemo uhvatiti, izgleda kao avet ili čak šta više nestvarno? Počinjemo li tada da je mrzimo, jer nijesmo dobili ono što smo željeli, saznanje o njoj? Počinju li ljudi zaista da mrze jedni druge onog trenutka kada ne uspijevaju da saznaju jedni o drugima sve ono što su željeli? Sa druge strane, ko ima pravo da zadire u naše misli i naša osjećanja? Ko ima pravo i da pokuša da ih sazna? Zapravo tek nakon tih misli glavni junak čitavim svojim bićem shvata: ” Ako se već pomirio sa mišlju da mu nema spasa ne treba mu biti svejedno kako će umreti, ne sme dozvoliti da pod nogama onih ostrvljenih ljudi, u bolu i u suzama, ponižen kao pas – bude lišen čak i jedine utehe da je sam odabrao mesto, čak i način svoga kraja, ne smije nikome pružiti mogućnost da uprlja posljednji trenutak njegovog života, mora sačuvati dostojanstvo svoje smrti, mora biti potpuno sam da bi se smiren, spokojan, čista uma i čista srca oprostio sa vaskolikim svetom. Iz tog nemilostivog i čudesnog sveta, koji nikad valjano nije ni upoznao – mora otići s ljubavlju, a ne sa mržnjom! ” Jesmo li se ikada zapitali šta sve proživljava jedan bolestan čovjek, na kakvim se mukama nalazi u tim strašnim trenucima saznanja da jedna opaka bolest uzima njegovo tijelo. Koliko su dugi dani svakom bolesnom čovjeku.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari