Jednoroditeljske obitelji

1. UVOD
Jednoroditeljske obitelji stavljene su u fokus socioloških interesa tek 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je poslijeratna tradicionalna obitelj doživjela velike transformacije zbog smanjenja stope nataliteta, porasta broja razvoda brakova, kohabitacija te porasta broja djece rođene izvan braka. Zbog brzih i neizbježnih društvenih promjena, pluralizacije društva i društvenih prilika i tradicionalna obitelj prisiljena je mijenjati svoju ulogu i strukturu, te se na taj način prilagođava društvu i vremenu u kojem se nalazi. Sve manje se ljudi odlučuje na brakove, broj novorođene djece sve je manji, sve češći su problemi neplodnosti, u porastu je broj rastavljenih brakova, a sve više se odgađa dob rađanja prvog djeteta. U porastu je broj djece rođenih izvan braka,a majke i žene sve su češće zaposlene. Nukleusnu obitelj koju čine majka, otac i biološka djeca sve više zamjenjuju jednoroditeljske obitelji. Nažalost, stav društva prema takvim obiteljima često je negativan. Odgoj djece u takvim obiteljima je teži, ali za dobrobit djeteta češće je važnija atmosfera i odnosi koji vladaju u obitelji nego njezina struktura. Bez obzira na vremensko razdoblje, društveno uređenje i obiteljsku strukturu, obitelj je do danas zadržala neke od svojih temeljnih funkcija, kao što su: reprodukcija, ekonomska sigurnost, socijalizacija, emocionalna podrška i održavanje urednih odnosa među svojim članovima (Valjan–Vukić, 2009.).

2. DEFINICIJA SAMOHRANOG RODITELJA
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi samohrani roditelj je roditelj koji sam skrbi i uzdržava svoje dijete (Zakon o socijalnoj skrbi NN 157/13, 152/14, 99/15). To znači da razvedeni roditelj nema status samohranog roditelja, neovisno o tome skrbi li drugi roditelj za dijete ili ne. Samohrani roditelj je onaj roditelj djeteta čiji je drugi roditelj: umro, nepoznat, lišen poslovne sposobnosti, oduzeto mu je pravo na roditeljsku skrb, na dugotrajnom je liječenju ili na dugotrajnom izdržavanju zatvorske kazne. Iako razvedeni roditelji nemaju status i prava samohranog roditelja ipak se često susreću s istim problemima, te su uključeni u brojna istraživanja s psihološkog i socijalnog aspekta, jer najčešći razlog odsustva oca iz obitelji je upravo razvod.

Sve je više roditelja osobito majki, koje biraju majčinstvo bez braka ali i homoseksualnih brakova koji pokušavaju formirati obiteljsku zajednicu. Sve češći je i problem neplodnosti kod parova pa se mnogi odlučuju na posvajanje djece. Posebnu kategoriju predstavljaju one obitelji koje zbog prirode posla jednog od roditelja duži niz godina samo povremeno zajedno obitavaju i rjeđe neposredno komuniciraju. Nadalje, sve su učestalije rekonstituirane obitelji – novi brak nakon razvoda(Raboteg-Šarić,2003. u Krčmar, B.), odnosno obitelji u kojima odrastaju djeca s jednim od bioloških roditelja te maćehom ili očuhom ali često i djecom koje maćeha ili očuh dovode u „ novi brak“ i/ili koju u tom braku dobivaju. (Ljubetić,2006.)

3. STATISTIČKI PODACI
Prema podacima iz 2001. godine u Hrvatskoj, u posljednja tri desetljeća broj samohranih roditelja narastao je s 11.5 % na 15 % u odnosu na ukupnu populaciju, što iznosi 188 000 samohranih roditelja ili jednoroditeljskih obitelji. Rezultati istraživanja u Hrvatskoj u suglasju su s europskim istraživanjima, te je europski prosjek 12 % jednoroditeljskih obitelji. Hrvatska s 15 % samohranih roditelja na vrhu je ljestvice uz Veliku Britaniju s 22 % i Finsku s 19 %, dok su pri dnu ljestvice Španjolska ( 5 % ) , Grčka ( 7 % ) i Portugal ( 8 % ). U jednoroditeljskim obiteljima dominiraju žene, najviše u Portugalu ( 94 % ), a najviši udio samohranih očeva je u Danskoj, Luksemburgu i Finskoj ( oko 20 % ). U Hrvatskoj 83 % jednoroditeljskih obitelji čine majke s djecom, a 17 % očevi s djecom (Cujzek-Semov, T, Kos, S (2008). Prema provedenim istraživanjima najveći problem samohranim roditeljima kako u Hrvatskoj tako i u Europi, predstavlja nedostatak novca, neriješeni stambeni status, radno vrijeme. Pećnik napominje da je ono što najviše razlikuje jednoroditeljske od dvoroditeljskih obitelji to što se prve bore za golo preživljavanje, dok su drugi u potrazi za kvalitetnijim životom. „Obitelji je lakše razlikovati prema njihovoj strukturi, ali s obzirom na kvalitetu obiteljskih odnosa svaka obitelj je posebna. Zato bi čvrsta uvjerenost u tvrdnju da život u jednoroditeljskim obiteljima nužno nepovoljno utječe na dječji razvoj značila i svojevrsnu stigmatizaciju djece, a može rezultirati i njihovim shvaćanjem da su predodređena za neuspjeh.“ (Raboteg-Šarić,2003. u Krčmar, B).
Mada su brige i strahovi univerzalni i jednaki za sve roditelje, lakše je kada ih se može podijeliti između dva roditelja, stoga su brige i strahovi samohranih roditelja u odnosu na djecu veća, a samim tim veća je i odgovornost na samohranom roditelju.