Odlomak

POJAM OBLIGACIONOG PRAVA

Obligaciono pravo u objektivnom smislu je dio grañanskog prava kojim se regulišu obligacioni odnosi izmeñu odreñenih subjekata. Njime se reguliše prelaz dobara iz imovine jednog u imovinu drugog lica.

Obligaciono pravo u subjektivnom smislu je ovlaštenje ili pravo odreñenog pojedinca (povjerioca) da od drugog lica (dužnika) zahtijeva odreñeno ponašanje. Kad je to potrebno, povjerilac svoje pravo može i prinudno ostvariti.

 

 

I – IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA

Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su: zakoni, običaji, sudska praksa i pravna nauka.

Zakon je najčešći izvor obligacionog prava. Zakon o obligacionim odnosima koji je na snazi u BiH donesen je 30.03.1978.godine, a u pravni sistem BiH preuzet je 1992.godine. Ima ukupno 1109 članova i podijeljen je na opći i posebni dio. Prema ZOO, obaveze nastaju iz:

  •  ugovora;
  •  prouzrokovanja štete;
  •  sticanja bez osnova (neosnovanog bogaćenja);
  •  poslovodstva bez naloga;
  •  jednostrane izjave volje (javno obećanje nagrade, hartije od vrijednosti).

Osim ZOO, i drugi zakoni sadrže odredbe koje predstavljaju izvor obligacionog prava. To su: Zakon o osiguranju imovine i lica, Zakon o prometu nekretnina, Zakon o nasljeñivanju, Zakon o vrijednosnim papirima, Zakon o mjenici, Zakon o čeku itd.

Običaji. Pod običajem se podrazumijeva nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem. Naš ZOO propisuje da su učesnici u obligacionim odnosima dužni postupati u skladu sa poslovnim običajima. Trgovački običaji (uzanse) primjenjuju se u slučajevima kad su ih ugovorne strane ugovorile ili kad iz okolnosti proizilazi da su strane htjele njihovu primjenu.

Sudska praksa je posredan izvor obligacionog prava. Javlja se kao bitan faktor tumačenja pojedinih zakonskih odredbi, kao i u popunjavanju pravnih praznina.

Pravna nauka formalno takoñe nije izvor obligacionog prava. Sudovi se na naučna djela ne mogu pozivati prilikom rješavanja konkretnih slučajeva, ali pravna nauka ipak ima značajnu ulogu kao pomoćno sredstvo za kreiranje i tumačenje pojedinih zakonskih odredaba.
 

 

II – POJAM OBLIGACIJE
 
1. UOPĆE O OBLIGACIJI

Obligacija je pravni odnos izmeñu dvije odreñene strane na osnovi kojeg je jedna strana (povjerilac, vjerovnik, kreditor) ovlaštena da od druge strane (dužnik, debitor) zahtijeva odreñeno davanje, činjenje ili uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo činiti,a druga strana je obavezna to ispuniti. U tom smislu, obligacija sa stanovišta povjerioca predstavlja potraživanje, a sa stanovišta dužnika dug. Dakle, obligacija je odnos izmeñu najmanje 2 lica, od kojih je jedno ovlašteno da od drugog zahtijeva da nešto čini ili ne čini

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari