Tokom perioda od preko 10 godina primjene IPPC Direktive u zemljama EU, uočeni su
značajni problemi i poteškoće koji su bili različiti od zemlje do zemlje, te se pojavila i potreba
za razmatranjem izmjena i revizije ove direktive. Evropska Komisija (EC) provela je
dvogodišnje konsultacije i razmatranje sa zainteresiranim stranama u EU da bi ispitala kako
se postojeća legislativa o industrijskim emisijama može unaprijediti u cilju obezbijeđenja
najvišeg nivoa zaštite okoliša i ljudskog zdravlja.

Tokom  ovoga  perioda,   Komisija je došla  do rezultata koji  su  obezbijedili  jasan  dokaz  o
potrebi za konkretnim djelovanjem, a koje se trebalo poduzeti na nivou Zajednice. 2007.
godine Evropska komisija je sastavila prijedlog o spajanju direktiva u jedan zakonodavni
instrument tj. Direktivu o industrijskim emisijama 2010/75/EU (IED). Direktiva o industrijskim
emisijama integriše: IPPC direktivu, Direktivu o spaljivanju otpada (200/76/EC), Direktivu o
velikim postrojenjima za sagorijevanje - LCP direktiva (2001/80/EC), Direktivu o hlapljivim
organskim   spojevima   nastalim   upotrebom   organskih   otapala   -   VOC   Solvents   direktiva
(1999/13/EC)   i   Direktiva   o   titan-dioksidu.   Ova   nova   Direktiva   je   usvojena   24   Novembra
2010. godine a publikovana je zvanično 17 Decembra 2010. u službenom glasilu EU. Ova
Direktiva   stupila   je   na   snagu   6   januara   2011.   godine   i   ista   mora   biti   transponovana   u
nacionalno zakonodavstvo zemalja članica EU do 7 januara 2013. godine.

Pravni okvir

Koji zakonski akti regulišu primjenu prevencije i kontrole zagađivanja i dobivanje
okolinske dozvole u FBiH?

Primjena IPPC Direktive u BiH je počela sa usvajanjem seta zakona o okolišu u oba
entiteta (u FBiH 2003. god.) i Brčko distriktu. Jedan od njih, Zakon o zaštiti okoliša, sadrži
odredbe o integralnom okviru za izdavanje okolinske dozvole, zasnovanom na konceptu
integralne prevencije i kontrole zagađivanja (IPPC). Doneseni su i pravilnici, uredbe i
uputstva prema kojima se utvrđuje način na koji su pogoni i postrojenja obavezni da ispune
sve zahtjeve u pogledu sticanja okolinske dozvole.

Zakon o zaštiti okoliša (“Službene novine FBiH”, broj 33/03 i 38/09) daje temeljna rješenja
prevencije u očuvanju okoliša u pogledu ispunjavanja uslova za izradnju novih objekata i
postrojenja, uvažavajući ekonomsku realnost BiH, propisuje i prijelazna rješenja i rokove
prilagođavanja standardima i zahtjevima utvrđenim Zakonom i provedbenim propisima za
postojeće pogone i postrojenja.

Pravilnikom o pogonima i postrojenjima za koje je obvezna procjena uticaja na okoliš i
pogone i postrojenja koji mogu biti izgrađeni i pušteni u rad samo ako imaju okolinsku
dozvolu (“Službene novine FBiH”,broj 19/04), uređen je poseban režim kontrole i evidencija
djelatnosti koje ugrožavaju ili mogu ugrožavati okoliš. Ovim pravilnikom definiraju se pogoni

Opis mjera planiranih monitoring emisija unutar područija

i postrojenja za koje okolinsku dozvolu isključivo izdaje Federalno ministarstvo okoliša i
turizma, ali i postupak na koji način se to utvrđuje. Taj postupak otpočinje utvrđivanjem:



pogona i postrojenja za koje je obavezna procjena uticaja na okoliš (čl. 3 i 4)



pogona i postrojenja za koje se procjena uticaja na okoliš obavlja na osnovi ocjene
federalnog ministarstva (čl. 5. i 6.)



pogona i postrojenja za koje nije potrebna procjena uticaja na okoliš a za koje
federalno ministarstvo izdaje okolinsku dozvolu (čl. 7. i 8.)



pogona i postrojenja za koje postoji opasnost od nesreća većih razmjera a za koje
Federalno ministarstvo izdaje dozvolu (čl. 9., 10. i 11.)

Ovim pravilnikom definiran je u posebnim poglavljima sadržaj Studije o uticaju na okoliš i Kriteriji
za utvrđivanje potrebe za provođenje procjene uticaja na okoliš. Zakonom je propisano da će se
izvršiti kontrola za sve aktivnosti pogona i postrojenja koji ugrožavaju ili mogu ugroziti okoliš.
Kontrola se obavlja:



utvrđivanjem aktivnosti, pogona i postrojenja čiji rad se definira u okolinskoj dozvoli,



kontrolom uslova i mjera koje treba ispuniti pogon i postrojenje s okolinskog aspekta,
neovisno od graditeljskih uslova,



vođenjem monitoringa i izvještavanjem za potrebe baza podataka u registru
zagađivača i zagađivanja i



inspekcijskim nadzorom.

U skladu sa odredbama Zakona, regulirana su još dva važa provedbena propisa (“Službene
novine FBiH”,broj 68/05):



Pravilnik o sadržaju izvještaja o stanju sigurnosti, sadržaju sigurnosnih mjera i sadržaju
unutarnjih i vanjskih planova intervencije,



Pravilnik o izradi godišnjih/polugodišnjih programa inspekcije zaštite okoliša, kojim se
propisuju obveze operatora instalacija na poduzimanje sigurnosnih mjera radi
sprječavanja nesreća većih razmjera i preventivnog djelovanja na zaštiti okoliša od
strane inspekcije zaštite okoliša.

Zakon o zaštiti okoliš i njegovi provedbeni propisi u postupku izdavanja okolinskih dozvola
slijede osnovne principe IPPC Direktive o integralnoj prevenciji i kontroli zagađivanja, Direktive
o procjeni uticaja na okoliš i SEVEZO II Direktive o sprječavanju nesreća velikih razmjera.

Načelo “zagađivač plaća”, koje predstavlja osnov Zakona o zaštiti okoliša, predpostavlja da su
industrijska preduzeća pravno i finansijski odgovorna za sigurno odlaganje otpada i kontrolu
emisija otpadnih tokova u skladu sa zahtjevima, stvaranje preduslova za njihovo minimiziranje
na mjestu nastanka, te efikasno i racionalno korištenje energije i prirodnih resursa.

Ovaj Zakon se sa svim do sada usvojenim provedbenim propisima može smatrati reformskim u
sektoru zaštite okoliša, jer odredbe ovih zakonskih propisa predstavljaju pravnu prepreku za
pokušaj instaliranje “prljavih” tehnologija, ali istovremeno doprinose i modernizaciji tehnologija
postojećih instalacija u BiH ili njihovom zatvaranju zbog prekomjernog zagađivanja okoliša.