Oštećenje ozonskog omotača
Univerzitet u Beogradu
Poljoprivredni fakultet
Red. prof. dr Snežana Oljača
OŠTEĆENJE OZONSKOG OMOTAČA
Beograd, 2017.godine
2
Sadržaj

4
omogućava život na Zemlji pretvarajući smrtonosne sunčeve zrake u saveznike živog sveta. Tanak, a ipak
moćan, predstavlja poslednju liniju odbrane života na Zemlji. Baš on je taj koji nas deli od opasnih kosmičkih
zračenja kobnih po naše zdravlje. Bez ozonskog omotača ne bi postojao život na Zemlji. Sada kada je on sve
ugroženiji usled negativnog delovanja antropogenih faktora, pitanje je – koja će biti naša poslednja linija
odbrane ozonskog omotača?
Ozon je gas bledoplave boje, troatomni oblik kiseonika (O
ᵌ), čiji molekul umesto uobičajena dva, ima tri atoma
ovog hemijskog elementa. Nastaje u gornjim slojevima
atmosfere pod snažnim dejstvom ultraljubičastog
zračenja koje dolazi sa Sunca. Jednostavno objašnjeno, sunčevo zračenje razbija “normalne” (dvoatomske)
molekule kiseonika, otpuštajući slobodne atome, od kojih se neki vezuju sa drugim molekulima kiseonika koji
nisu razloženi, stvarajući molekule ozona. Na ovaj način se stvara oko 90% ozona u atmosferi. To se dešava na
visini izmeĎu 15-55 km iznad površine Zemlje u sloju atmosfere koji se naziva stratosfera. Ovaj sloj ozona u
donjem sloju ovog dela atmosfere
, naziva se ozonski omotač. Najveća gustina mu je izmeĎu 20 i 35 km. Vrlo je
tanak a debljina mu varira iznad različitih delova Zemlje i zavisno od godišnjeg doba. Od milion molekula
vazduha manje od 10 su molekuli ozona, što jasno pokazuje koliko je njegova količina u atmosferi skromna.
Ipak, ovaj delikatni štit apsorbuje izmeĎu 93-99% Sunčevog zračenja visokih frekvencija koje je štetno za živi
svet na Zemlji. Ozonski omotač je ključan za održavanje života na našoj planeti. Upravo je njegovo stvaranje
pre
više stotina miliona godina bilo preduslov da život iz vode preĎe na kopno.
Potrebno je napomenuti još jednu važnu stvar, a to je da postoji i ozon u nižim slojevima atmosfere, tačnije u
troposferi. Ovaj prizemni ozon je za razliku od onog u višem sloju atmosfere, vrlo štetan. Posledica je emisija
izduvnih gasova vozila i drugih antropogenih izvora. Sastavni je deo gradskog smoga (losanĎeleskog tipa) i
izaziva disajne probleme kod ljudi, dok kog biljaka izaziva niz oštećenja. Najosetljivije su vinova loza, agrumi,
duvan, paradajz itd.http://danube-cooperation.com/danubius/2014/05/25/ozonski-omotac-poslednja-linija-
odbrane/.
3. O
ŠTEĆENJE OZONA
Naučnici su danas sve više sigurni da je promena klime u stvari posledica neodgovornih ljudskih delatnosti u
atmosferi koje su uzrokovale i oštećenje ozonskog omotača. Sva ta meĎudelovanja se najkraće mogu nabrojiti
kao: Korišćenje i ispuštanje hemikalija u atmosferu što uzrokuje globalno zagrevanje, oštećenje ozonskog
omotača i uticaj na klimu Zemlje, štetni uticaj globalnog zagrevnja na ozonski omotač. Ozonska rupa je ustaljeni
termin kada se govori o oštećenjima koja su nastala na ozonskom omotaču. Zapravo ovaj naziv nije adekvatan,
jer se radi o istanjenju sloja a ne o njegovom potpunom izostanku. Količina ozona iznad neke tačke na Zemljinoj
površini izražava se u Dobsonovim jedinicama (DU). One mere vertikalno integrisanu gustinu ozona u atmosferi.
Uprošćeno, zamislite zapreminu vazduha iznad recimo Evrope, veličine 10 stepeni geografske širine x 5 stepeni
g
eografske dužine i koja se prostire od površine Zemlje do gornje granice atmosfere. Najveće oštećenje
ozonskog omotača otkriveno je ’70-ih godina prošlog veka, iznad Antarktika (Južni pol). Veličina mu dostiže
dimenzije afričkog kontinenta. Tu maksimalnu veličinu dostiže svake godine u proleće. To je zbog toga što se
iznad Antarktika podudara odreĎeni broj faktora koji zajedno omogućavaju niz hemijskih reakcija koje stvaraju i
održavaju ovu pojavu (ozonsku rupu). Godine 1986. utvrĎeno je još jedno veliko istanjenje ozonskog omotača, i
to iznad Arktika (Severnog pola). Ova oštećenja nisu konstantna, ona osciliraju zavisno od godišnjih doba,
geografske širine, temperature i niza drugih faktora. Najmanja su iznad ekvatora a ka polovima se povećavaju.
Najniža vrednost ozona (najdublja rupa, najveće istanjenje) od 73 DU koja je ikada zabeležena, merena je 30.
septembra 1994. Najšira rupa je zabeležena 29. septembra 2000. godine kada se prostor osiromašen ozonom
protezao na 29 900 000 km².
Ozonske rupe uzrokuju supstance koje oštećuju ozon (a koje su proizvod ljudskih aktivnosti) nazvane
zajedničkim imenom ODS (ozone depleting substances). U njih spadaju freoni (zbrino ime za više vrsta gasova
koji u različitim oblicima sadrže hlor, fluor i ugljenik – skraćenice za najvažnije tipove freona su CFC i HCFC),
haloni (najčešće se koriste u aparatima za gašenje požara), metil-bromid (koristi se u poljoprivredi kao pesticid),
različite vrste rastvarača. Funkcionisanje ljudskog društva današnjice ne bi bilo zamislivo bez ovih supstanci.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti