1

SADRŽAJ:

1.UVOD

2

2.ODNOS INSTITUCIJA BIH I ENTITETA

3

3. PODJELA NADLEŽNOSTI IZMEĐU INSTITUCIJA BIH I ENTITETA

7

4.PODJELA NADLEŽNOSTI IZMEĐU FEDERACIJE BIH I KANTONA

12

5.ZAKLJUČAK

16

6.LITERATURA

17

2

1. UVOD

Odnosi   između   institucija   BiH   i   entiteta   zasnivaju   se   na   principima   kooperativnog 

federalizma.   Ustav   BiH  je  nadređen   ustavima  entiteta,   zakonima  BiH  i   entiteta  i   drugim 

propisima.   Zakoni   BiH   provode   se   na   cijeloj   teritoriji   zemlje   i   nadređeni   su   zakonima   i 

drugim   propisima   entiteta.   Ustav   BiH   izričito   ne   uspostavlja   institucije   i   mehanizme   za 

izvršavanje zakona i drugih državnih propisa, ali ostavlja mogućnost da se preuzimanjem 

dodatnih nadležnosti ili saglasnošću entiteta uspostave takve institucije i mehanizmi. To se, 

prvenstveno,   odnosi   na   nadležnosti   u   vezi   sa   ostvarivanjem   i   zaštitaom   suvereniteta   i 

teritorijalnog   integriteta   zemlje   kao   što   su:   odbrana,   obavještajne   službe,   institucije 

provođenja   zakona,   granična   i   carinska   služba,   organi   za   borbu   protiv   međunarodnog   i 

međuentitetskog   kriminala   i   sl.

1

  Najosjetljivije   pitanje   u   složenoj   državi   je   podjela 

nadležnosti.   Ne   određuje   jedan   faktor   ovo   pitanje   nego   više   njih.   Kako   su   se   događale 

društvene promjene u našoj zemlji tako se i mjenjala nadležnost institucija u BiH. Također 

cjelokupno stanje u zemlji doprinosi raspodjeli nadelžnoti, a isto tako i međunarodni položaj 

odnos   sa   susjednim   državama,   struktura   stanovništva,   teritorijalna   rasporstranjenost, 

komunikacije kao i mnogi drugi faktorii koji će biti spomenuti u ovom seminarskom radu.

1

 Trnka Kasim, 

Ustavno pravo,

 

Fakultet za javnu upravu

Sarajevo, 2006., str. 271. 

background image

4

zakonitosti. To znači obavezu po kojoj entitetski ustavi ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavom 

Bosne i Hercegovine kao i da kantonalni ustavi ne smiju biti u suprotnosti sa Ustavima Bosne 

i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Norme Ustava Bosne i Hercegovine važe na 

cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, norme entiteskih ustava na teritorijama entiteta, norme 

kantonalnih ustava na teritorijama kantona. Primjena načela zakonitosti znači da sve niže 

norme,   sadržane   u   entiteskim   i   kantonalnim   zakonskim   i   podzakonskim   aktima,   moraju 

izvirati iz ustava. Takve norme u skaldu sa formalnim načelom zakonitosti, mogu donositi 

samo nadležni organi (državni, entitetski, kantonalni i opštinski) po propisanoj proceduri i u 

odgovarajućoj formi. Materijalna zakonitost obavezuje da sve niže, zakonske i podzakonske 

norme   (   državne,   entiteske,   kantonalne   i   opštinske   )   moraju   sadržinski   biti   usklađene   sa 

ustavnim normama i regulirati materiju na isti način kako je regulirana u ustavu.  U Ustavu 

Bosne i Hercegovine, član II je u cijelosti posvećen problematici ljudskih prava i propisuje 

obavezu i državi Bosni i Hercegovine i njenim entitetima punu primjenu i osiguranje najvišeg 

standarda ljudskih prava kako u miru tako i ratu. Osim taksativnog nabrajanja ljudskih prava, 

propisivanja načela nediskriminacije u njihom priznavanju, uživanju i zaštiti. Ustav u Aneksu 

I nabraja međunarodni instrumentarij iz oblasti ljudskih prava koji čini sastavni dio Ustava:

1. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanjuzločina genocida

2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata i Dopunski protokoli I-II (1977.)

3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951.) i Protokol (1966.)

4. Konvencija o državljanstvu udatih žena ( 1957.)

5. Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva ( 1961.)

6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije ( 1965.)

7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 

1989.)

8.   Međunarodni   pakt   o   ekonomskim,   socijalnim   i   kulturnim   pravima   (1966.)

9.   Konvencija   o   uklanjanju   svih   oblika   diskriminacije   u   odnosu   na   žene   (1979.)

10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih postupanja ili 

kažnjavanja (1984.)

11. Evropska konvencija o sprječavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili 

kažnjavanja (1987.)

12. Konvencija o pravima djeteta (1989.)

13. Međunarodna o zaštiti prava svih radnika- migranata i članova njihovih porodica (1990.)

14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992.)

15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994.) 

5

Ustav daje Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima veću snagu u odnosu na ostale ustavne 

norme.   U   slučaju   konflikta   normi   jaču   pravnu   snagu   imaju   norme   Evropske   konvencije:

«   Prava   i   slobode   predviđene   u   Evropskoj   konvenciji   za   zaštitu   ljudskih   prava   i   ostalih 

sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosi i Hercegovini. Ovi akti imaju 

prioritet nad ostalim zakonima.» ( Član II stav 2. Ustava BiH) 

b) Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 5 /98 

S obzirom na karakter Dejtonskog sporazuma, kao izraza političkog kompromisa, pojavilo se 

niz pitanja i pojmova koje je Dejtonski mi rovni sporazum i Ustav ( Aneks IV) ostavio

otvorenim kao 

- pitanje suvereniteta,

- pitanja prava naroda na samoopredjeljenje 

- pitanje državnosti entiteta 

- pitanje paralelnih odnosa sa drugim državama 

- nadležnosti predsjednika Republike Srpske, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine,

- pitanje konstitutivnosti naroda 

- pitanje jezika i pisma u upotebi u Bosni i Hercegovini

- položaja vjerskih zajednica 

Odnosno,   sva   ova   pitanja   mogu   se   podvesti   pod   odnos   Ustava   Bosne   i   Hercegovine   i 

entitetskih   ustava   ,   odnosno   usaglašenosti   državnog   sa   entitetskim   ustavima.   Polazeći   od 

nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine : u postupku davanja ocjene o usklađenosti 

entitetskih ustava , odnosno Ustava Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine , sa 

Ustavom Bosne i Hercegovine, donesena je odluka 5/98 koja razrješava mnoge dileme. U 

stručnim i političkim krugovima ovaj premet Ustavnog suda Bosne i Hercegovine naziva se 

još „predmetom svih predmeta“ po složenosti i obimnosti pitanja o kojima je Ustavni sud 

odlučivao. Na ovom mjestu biće izdvojena samo neka pitanja od značaja za razumijevanje 

važnosti ove Odluke: Pitanje koje se odnosi na nadležnost Ustavnog suda. Alija Izetbegović, 

tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine , pokrenuo je postupak pred 

Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (12.februar 1988) radi ocjenjivanja saglasnosti Ustava 

Republike Srpske ( u daljem tekstu Ustav RS) i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u 

daljem tekstu Ustav FBiH) sa ustavom Bosne i Hercegovine. Zahtjev je dopunjen 30.marta 

1998 podneskom u kojem je podnosilac specifizirao odredbe entitetskih ustava koje smatra 

neustavnim. I Federacija BiH i Republika Srpka osporavale su nadležnost Ustavnog suda sa 

argumentacijom da su pitanja koja su predmet ocjene ustavnosti ustavotvorna pitanja a ne 

pitanja koja podliježu sudskoj kontroli, da se radi o reviziji Wašingtonskog i Dejtonskog 

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti