Podvodno betoniranje

Uvod

Betoniranje pod vodom je teška tehnicka zadaca koja pretpostavlja dosta iskustva. Zato se taj nacin gradnje – kad god je to moguce – zamjenjuje predgotovljenim betonima izradenim u pogonu, ili na suhom na gradilištu

Ugradnja pod vodom temelji se na cinjenici da za stvrdnjavanje nije potreban zrak.
Dapace; stvrdnjavanje je jednako ili bolje pod vodom. No pošto pod vodom nije moguce vibriranje (zbog ispiranja cementa vodom), svježi beton za podmorsko betoniranje mora biti dovoljno tekuc i samozbijajuc da potpuno ispuni kalup. Stoga narocitu pažnju treba posvetiti glavnoj fazi betoniranja: ugradbi betona. Pritom se beton ne smije razmiješati t.j. vodom razjediniti i isprati. Da se to nebi desilo osnovno je pravilo da beton ne smije slobodno padati kroz vodu: t.j. betonska masa na putu ugradnje ne smije dolaziti direktno u dodir s vodom. Kad bi se beton slobodno sipao direktno kroz vodu brzo tonjenje betona ispiralo bi sitne cestica betonske mase, prvenstveno cementa, t.j. razjedinilo svježi beton na agregat i cement. Potom bi se na dno kalupa najprije nataložila najkrupnija granulacija; t.j. na dnu kalupa ostao bi cisti agregat. Na njemu bi se nakon relativno dugog razdoblja slegao rahli cement.

Postoji nekoliko isprobanih nacina ugradbe betona pod morem (Sl. 4.3.3::1):

a) Betoniranje na plićaku:

• (do 1 m dubine) izvodi se istresajuci beton na suhom
• (gomila iznad vode) koji onda svojim tlakom porinjava pokos betona prema naprijed i tako betonska masa postepeno ispunjava cijeli profil. U kontaktu s vodom uvijek je ista površina betona tako da se preostala masa nece isprati.