PRAVNI FAKULTET
BANJA LUKA
POJAM I OBLICI KRIVICE
Predmet: Krivično pravo
Mentor:
Student:
Prof dr ______________
--------------------------
Index br.:_______
Banja Luka, Decembar 2017. godine
1
S A D R Ž A J
UVOD …………………………………………………………………………………… 2
1. POJAM KRIVICE …………………………………………………………………… 3
1.1. Normativna i psihološka teorija krivice ………………………………………… 4
2. KRIVIČNA ODGOVORNOST (KRIVICA) ………………………………………… 4
2.1. Stepen krivične odgovornosti (krivice) …………………………………………. 5
2.1.1. Slučaj (casus) …………………………………………………………………... 5
2.1.2. Viša sila …………………………………………………………………………. 6
3. Elementi krivične odgovornosti (krivice) …………………………………………. 6
3.1. Uračunljivost ……………………………………………………………………… 7
3.1.1. Actiones liberae in causa ………………………………………………….….. 8
3.2. Vinost ……………………………………………………………………………… 9
3.3. Umišljaj ……………………………………………………………………………. 9
3.4. Nehat …………………………………………………………………………….... 10
4. Stvarno kajanje …………………………………………………………………….. 11
5. Pojam kazne ………………………………………………………………………... 11
5.1. Svrha kazne ………………………………………………………………………. 11
ZAKLJUČAK …………………………………………………………………………… 12
LITERATURA ………………………………………………………………………….. 13
3
1. POJAM KRIVICE
Da bi neka radnja bila krivično delo neophodno je da se ona moze činiocu pripisati kao
krivica. Pripisati određeno djelo nekome kao krivicu istovremeno znači i to da mu se
pripisuje odgovornost za to djelo. S obzirom na to da je za postojanje krivične
odgovornosti neophodno ostvarenje svih konstitutivnih elemenata krivičnog dela, kako
objektivnih, tako i krivice kao subjektivnog elementa, nuzno se namece pitanje odnosa
dva pojma: pojma krivične odgovornosti i pojma krivice.
Postoje različite teorije o pojmu krivice, kao jednog od uslova građanskopravne
delikatne odgovornosti. Kao razlog tome, većina zakonodavstava ne određuje pojam
građanskopravne krivice, kao što nije određen ni pojam protivpravnosti, kao ni pojam
uzročnosti i dr. Određeni zakonici konstatuju da krivica postoji kada štetnik prouzrokuje
štete namjerno ili nepažnjom, što bi bila jedna od logički ispravnih teorija.
Kod građanskopravne krivice, kao uslova građanskropravne odgovornosti, u teoriji se
pronalazio i polazi od različitih kriterija, uzimane su u obzir različite činjenice. Neki su
smatraju da za određivanje pojma građanskopravne krivice treba uzeti u obzir
mogućnost za rasuđivanje ,intelektualnu sposobnost izvršioca protivpravne radnje kao
što se to čini kod odredjivanja pojma krivice u krivičnom pravu. U sličaju da je izvršilac
protivpravne radnje bio svjestan protivpravnosti onoga što čini i posljedica koje bi
mogle nastupiti,može se oglasiti krivim, u drugom slučaju ne. Svojstva ličnosti štetnika
ne trebaju da budu jedino presudna, jer se ne može samo na osnovu njih neko
osloboditi da ne nadoknadi prourzokovanu stetu drugome. Međutim, određivanje
krivice za prouzrokovanu štetu kod poslovno nesposobnih lica vrši se na osnovu
njihove mogućnosti saznanja značaja djela koje su preuzeli i posljedica koje su
nastupile.
1
Drugi su zagovornici da se pojam
protivpravnosti
i pojam
krivice
mogu
smatrati jednakim. Primjer tome je da čim se ustanovi da je neko izvršio protivpravnu
radnju treba ga smatrati krivim za izvršenje te iste radnje. Međutim ovakvo
rezonovanje, istaknuto je da ne može biti održivo. Jednakost pomenuta dva pojma
(protivpravnost i krivica) počinje biti isticano u periodu kada se krivica pojavljuje sve
više u formi nedovoljnog osnova odgovornosti, i kada se pored nje počinje isticati i
kauzalitet kao osnov odgovornosti. Jer, jako je teško bilo shvatiti da odrgovornost može
postojati bez krivice.
Mimo navedena dva shvatanja pojma krivice, postoje još dva. Treće shvatanje polazi
od stava da krivim treba proglasiti svaki onaj koji ne izvršava svoje obaveze, a koje
mogu biti ne samo ugovorene, nego i zakonske. Na taj način zakon nameće opštu
obavezu da drugome ne činimo štetu. Jer ako štetu prouzrokujemo, povrijedili smo
opštu zakonsku obavezu, pa dosljedno ovome se smatramo krivim.
Moglo bi se reći da je ovo shvatanje u osnovi identično navedenom drugom shvatanju,
samo što je razlika u načinu obrazloženja. Četvrti krivog smatraju onoga ko se prilkom
prouzrokovanja štete nije ponašao onako kako bi se ponašao čovjek koji poštuje
određene principe i pazi da ne učini kazneno dijelo. Smatra se, sasvim umjesno, da se
od ovakvog člana društva može zahtijevati da se ponaša kao pažljiv čovjek, da njegovi
postupci budu društveno normalni.
2
Svi živimo u zajednoci, i uzajamnom odnosu, s
toga svaki čovjek treba da se ponaša u skladu sa moralnim principima, gdje poštujuči
1
prof.dr Loza B.,Obligaciono pravo,opšti dio(četvrto dopunjeno i izmenjeno izdanje),SLUŽBENI
GLASNIK,Beograd,2000.god.,str:208
