Pregled računarske memorije

1. UVOD

Predmet istraživanja ovog seminarskog rada je računarska memorija. Svaki računar ima memoriju, bez koje mi danas nebi mogli raditi za računarom, pokretati programe, snimati bitne podatke itd. Memorija računara ima sposobnost pohrane ili čuvanja određene količine podataka. Obično je locirana u neposrednoj blizini procesora (CPU) i izrađene su većinom od namjenskih sklopova/cijelina izrađenih od slicija.
Hipoteza rada je da danas svakodnevno raste broj računara i sve je veća potražnja za memoriom većih kapaciteta.
2. Pojam memorije

Memorija je spremište za pamćenje podataka, sastavljena od mnoštva lokacija u koje se pohranjuje određeni broj bit-a. Element memorije koji pamti podatak od jednog bit-a naziva se memorijski element ili memorijska čelija. Memorija računara ima sposobnost pohrane ili čuvanja određene količine podataka. Obično je locirana u neposrednoj blizini procesora (CPU) i izrađene su većinom od namjenskih sklopova izrađenih od slicija. Za dugotrajniju pohranu podataka koriste se masovna spremišta podataka gdje trenutno dominiraju tehnologije koje se oslanjaju na magnetska ili optička svojstva materijala. Najveća količina podataka koju memorija može pohraniti naziva se kapacitet memorije i najčešće se izražava u bajtovima ili većim jedinicama: MB, GB itd. Te jedinice odgovaraju ovim vrijednostima:
– 1 kilobajt = 1 KB =1.024 bajta
– 1 megabajt = 1 MB =1.048.576 bajta
– 1 gigabajt = 1 GB =1.073.741.824 bajta
– 1 terabajt = 1 TB =1.099.511.627.776 bajta
Vrste memorija:
– ROM
• PROM
• EPROM
• EEPROM
– RAM
• SRAM
• DRAM

3. ROM

ROM (engl. read only memory) ispisna je memorija, tj. memorija u koju je podatak moguće upisati samo jedanput. Podatke u ROM upisuje proizvođač računala i korisnik ih nikada ne mijenja. Sadržaj ROM-a je neovisan o napajanju računala. Koristi se kao medij za pohranu podataka u računarima. Zbog toga što se na ovakav medij podaci ne mogu na jednostavan način zapisivati, njegova upotreba je najčešća kod distribucije firmvera vrste softvera što je u uskoj vezi sa računarskim hardverom, gdje nema potrebe za čestim ažuriranjem. Današnji poluprovodički ROM ima tipičan oblik integralnog kola, ono što obično zovemo čip, a razlikujemo ga od ostalih čipova često samo po upisanim oznakama.
Trenutno postoji tendencija smještanja softvera na diskove umjesto na ROM. Ovo omogućava lakše izmjene a ni operativni sistemi se više gotovo uopšte ne smještaju na ROM. Ipak, ROM je zadržao svoju primjenu kod računara, npr. za smještaj BIOSa, ali i tu u svojoj modifikovanoj verziji – flash-ROM. Mobilni telefoni i neki drugi ručni elektronski uređaji koji barataju podacima također koriste ROM ili flash memoriju.
Jedan od razloga zbog kojih je ROM još uvijek u upotrebi je brzina –magnetni diskovi su mnogo sporiji. Drugi je činjenica da se upravljački program potreban za rad diska ne može nalaziti na samom disku. Zato je BIOS još uvijek na ROM-u. Uz ovo, mrežne i grafičke karte neke svoje osnovne funkcije implementiraju preko softvera pohranjenog na ROM-u. Dalje, u posebno teškim uslovima rada (vibracije, veliko ubrzanje), gdje su diskovi neprimjenljivi zbog svoje osjetljivosti, ROM je nezamjenljiv.