Prilog ispitivanju nekih odrednica i ishoda proaktivng suočavanja

U posljednje vrijeme primjećuje se tendencija za proširivanjem istraživanja o stresu i suočavanju sa stresom, kroz uključivanje pozitivnih nastojanja koja su prije bila svrstavana u domenu motivacije i teorija akcije. Schwarzer i Taubert (2002) svoj doprinos ovdje daju koncipirajući teoriju proaktivnog suočavanja. Proaktivno suočavanje oni promatraju kao napor uložen u izgradnju općih resursa za suočavanje koji olakšavaju put osobe prema izazovnim ciljevima i razvoju svih svojih potencijala. U ovom istraživanju cilj je bio ispitati odnos proaktivnog suočavanja s nekim odrednicama: (emocionalnom inteligencijom, samoefikasnošću i samoregulacijom) i osobnim ciljevima; i nekim ishodima: zadovoljstvom i uspjehom na studiju. Uzorak je obuhvatio 309 studenata, većinom studenata prve godine Filozofskog fakulteta, te manji broj studenata Arhitektonskog fakulteta (studij dizajna) i Akademije likovnih umjetnosti. Rezultati regresijskih analiza pokazali su da prediktorske varijable zajedno objašnjavaju 50% varijance proaktivnog suočavanja. Među njima, percipirana samoefikasnost ima najveći doprinos u predviđanju. Potvrđen je i samostalni doprinos varijabli osobnih ciljeva u objašnjavanju proaktivnog suočavanja (4%). Kod predviđanja ishoda, pokazalo se da mjere samoefikasnosti i samoregulacije objašnjavaju 7% varijance zadovoljstva studijem. Pretpostavka da stabilne varijable emocionalne inteligencije, samoefikasnosti i samoregulacije posredno pridonose objašnjavanju zadovoljstva studijem, putem varijabli osobnih ciljeva i proaktivnog suočavanja nije potvrđena ovom analizom, kao ni pretpostavka o samostalnom doprinosu varijabli osobnih ciljeva i proaktivnog suočavanja u objašnjavanju varijance zadovoljstva studijem.