Odlomak

STANDARDNI JEZIK I RAZGRANIČAVANJE
(Krešimir Mićanović, 2004)

Ovaj tekst započinje pitanjem koliko jezika, a koliko dijalekata ima u svijetu? Kasnije, autor konstatira da se zapravo ne zna ko šta broji kada govori o broju jezika. Shodno tome zanimljiva su zapažanja te teze mnogih naučnika. Coulmas podsjeća na to da se često navodi broj od 2796 jezika, a koji je prvi spomenuo Luis Gray. Bugarski ovaj broj smatra dvostruko pogrešnim, zbog činjeničnih i načelnih razloga, te se poziva na aktualne izvore prema kojima ukupan broj živih jezika nije manji od 4000, a vjerovatno je ipak bliži broju od 5000. Navode se i procjene prema kojima se govori između 3000 i 6000 jezika, a takve su razlike uvjetovane i time da su pojedini dijelovi svijeta lingvistički nedovoljno istraženi, ali i time da se pojedinim jezicima daje više imena. Jedna od glavnih poteškoća zbog koje se ne može odgovoriti na pitanje koliko ima jezika i dijalekata na svijetu jeste ta da je gotovo nemoguće povući granice između jezika i dijalekta, jer je vrlo teško odrediti šta je jezik,  a šta dijalekt u genetskolingvističkom smislu. (Brozović 1998:172)
Razlika između jezika i dijalekta kada je riječ o strukturalnoj upotrebi ta dva termina uvijek se prepoznaje kao kategorijalna jer dva ili više dijalekta čine jedan jezik, a jezik je u tom smislu viši pojam od dijalekta. Tvrdnje da je dijalekt jezik koji nije imao uspjeha, da je jezik koji je izgubio bitku, a jezik dijelekt koji je politički uspio  sugeriraju da je razlika između jezika i dijalekta u njihovom društvenom statusu, kvalitativna,  jer jezik uživa viši status spram dijalekta. Smatra se da je razlika između dijalekta i jezika društveno proizvedena. Dijalekti se ne odabiru na osnovu svojih strukturalnih/tipoloških obilježja, kao ni što pojedini jezici ne uživaju status svjetskih jezika zbog svojih intranzičnih obilježja.
Osim pitanja koliko ima jezika, a koliko dijalekata, postavlja se i pitanje na osnovu kojih predodžbi lingvisti  dva varijeteta smatraju dvama jezicima ili pak dvama dijalektima istoga jezika, tj. na koji se način utvrđuje jezični identitet?
Većina lingvista (Katičić, Bugarski i dr.) razlikuje  tri vida jezičnog identiteta:

1.    tipološki (opisni, strukturalni),
2.    rodoslovni (genetski),
3.    vrijednosni (sociolingvistički).

Ovisno o tome koji je vid jezičnog identiteta predmet lingvističkog istraživanja razlikuje se i tri vrste lingvistike, a to su: genetska, tipološka lingvistika i sociolingvistika.
Tipološki (opisni, strukturalni) vid identiteta utvrđuje se na osnovi inherentnih jezičnih svojstava i nužan je preduvjet genetske klasifikacije jezika koja se prema Matasoviću zasniva na strogo unutrašnjim jezičnim svojstvima.
Genetski vid jezičnog identiteta određuje se po mjestu koje jezik zauzima u rodoslovnom stablu kojim se prikazuje genetska klasifikacija jezika.
Vrijednosni identitet odnosi se na stavove koje govornici imaju prema vlastitom jeziku, pritom važnu ulogu ima kulturna tradicija i simbolička veza s etničkim, vjerskim ili političkim identitetom.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Komentari