Usmena književnost u Hrvatskoj

1.    UVOD

Ovaj seminarski rad bavi se usmenom i pučkom književnosti i njezinim posebnim obilježjima kroz povijest do danas.

Svrha seminarskog rada je prikazati značaj usmene književnosti kroz njezine posebnosti i njezin odnos sa pisanom književnosti.

Hipoteza ovoga rada sastoji se od pitanja da li ćemo uz sve veći značaj koji pridajemo modernim tehnologijama i ubrzanom načinu života podrediti stvarne vrijednosti ili ćemo uspjeti sačuvati što su nam generacijama prenosili naši stari i prenijeti to budućim naraštajima kao ogledalo života?

U obradi podataka relevantnih za temu seminarskog rada korištena je kombinacija različitih metoda znanstvenog istraživanja kao što su: metoda komparacije,te metoda analize i sinteze.

Cjelokupna tematika seminarskog rada podijeljena je u tri poglavlja.
Prvo, uvodno poglavlje objašnjava svrhu i cilj seminarskog rada te donosi kratak pregled sadržaja po poglavljima.
U drugom se poglavlju govori ousmenoj i pučkoj književnosti u Hrvatskoj, kroz povijesni osvrt i odnos usmene i pisane književnosti.
Treće poglavlje prikazuje usmenu književnost u Istri uz kraću analizu usmene lirske i epske pjesme, usmene proze, folklornog kazališta, poslovica, zagonetaka i govorničkih oblika.
Zaključnim stajalištima na danu temu ovaj seminarski rad priveden je kraju.

2.    USMENA I PUČKA KNJIŽEVNOST U HRVATSKOJ

Usmena književnost je najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog stvaranja jezičnim medijem. Usmena književnost jezična je umjetnička tvorevina nastala usmenim načinom u prošlosti poznatija kao narodna književnost. Stara je onoliko koliko i sam čovjek, a pojedine nacionalne književnosti onoliko koliko i svijest o nacionalnom identitetu.
Usmena književnost je književnost koju je narod stoljećima stvarao, čuvao i prenosio naraštajima usmenim prepričavanjem, sve dok je nisu zapisali sakupljači narodnoga blaga.
Usmena književnost sastoji se od bajki, priča, poslovica, legendi, lirskih, epskih i lirsko-epskih pjesama, uspavanki, zagonetki, zdravica itd.
Stilske karakteristike narodnih pjesama su ponavljanje, radi lakšeg pamćenja većeg broja stihova i stalni epiteti, epiteti koji se javljaju u različitim pjesmama u istom obliku i značenju, bez obzira na konkretnu situaciju u pjesmi.
Usmena književnost predstavlja najstariji oblik književnoumjetničkog rada. Na različitim prostorima razvijali su se različiti rodovi usmene književnosti.
Možemo je podijeliti na:
– poeziju: lirsku pjesmu (npr. sevdalinke, obredne pjesme), epsku pjesmu(npr. epove), epsko-lirsku pjesmu (balade i romanse)
– prozu: bajke, pripovijetke, priče, legende, predajeo značajnim povijesnim događajima, povijesnim ličnostima itd.
– dramska djela.
Postoje različite teorije o nastanku hrvatske usmene književnosti. Kolektivističkateorija zastupa mišljenje da je naša usmena književnost plod zajedničkog stvaranja našeg naroda, individualistička teorija zastupa stajalište po kojem je naša usmena književnost plod našeg osobnog stvaralačkog rada, dok kombiniranateorija stoji između prve dvije. Istraživanja su pokazala da je naša usmena književnost nastala po principu da je najprije bio događaj,pa je oko njega stvoren sažetak.