Važnost individualizacije farmakoterapije

Važnost individualizacije farmakoterapije

1.    UVOD

Uloga farmaceuta u zdravstvenom sistemu razvijenih zemalja značajno je promijenjena posljednjih dvadeset godina.
Tradicionalna uloga farmaceuta u pripremi, distribuciji i izdavanju lijekova značajno se promijenila i pomjerila ka pružanju kvalitetne farmaceutsko-terapijske usluge, a ekspertsko polje, primarno utemeljeno na hemiji lijekova, pomjereno je ka njihovoj upotrebi-farmakoterapiji.
Od farmaceuta, kao stručnjaka za lijek, očekuje se aktivnije učešće u praćenju propisivanja, izdavanju, primjeni lijekova i praćenju efikasnosti i bezbednosti terapije, što podrazumijeva ravnopravne uloge farmaceuta i ljekara u postizanju krajnjeg cilja-optimalnog liječenja bolesnika.
Klinička farmacija se definira kao zdravstvena specijalnost u okviru koje klinički farmaceut ostvaruje i promovira na naučnim principima zasnovanu terapiju u cilju racionalnog liječenja i terapijske njege bolesnika.

Primjena farmakokinetičkih principa u terapijskom tretmanu bolesnika je klinička farmakokinetika, a to ostvaruje farmaceut u okviru kliničke farmacije.
U svjetskoj medicinskoj praksi struka “klinički farmaceut” se pojavila 1971. godine. U približno isto vrijeme izdvojila se klinička farmakologija kao posebna oblast medicine. Velika potreba za visokokvalifikovanim stručnjacima, koji u potpunosti vladaju višestranim znanjima o lijekovima i u isto vrijeme se dobro razumiju u pitanja liječenja oboljenja, pojavila se sa naglim razvojem asortimana lijekova (od 2 hiljade 1940. godine do 12 hiljada 1970).
U današnje vrijeme u različitim zemljama postoji oko 30 do 40 hiljada naziva lijekova. Pritom se sporedni efekti lijekova u ambulantskom liječenju pojavljuju kod 10-20 posto oboljelih, a za 0,5-5% je potrebna hospitalizacija radi liječenja komplikacija farmakoterapije. U SAD učestalost pojavljivanja neželjenih efekata kod hospitalizovanih pacijenata dostiže 35%, pa se boravak u bolnici produžava za 1 do 5,5 dana. Troškovi koji su povezani sa liječenjem komplikacija iznose u različitim zemljama od 5 do 17% opštih troškova za zdravstvo. Umiranje usljed uzimanja nekvalitetnih preparata ili nepravilne upotrebe preparata je na petom mestu. To je često posljedica toga što pri snabdijevanju lijekovima klinike često posjeduju ili zastarjele ili nepotpune informacije. Ponekad se izbor zasniva samo na cijeni lijeka, bez obzira na njegov kvalitet i na vrijednost i efikasnost ukupnog perioda liječenja. Sve se to negativno odražava na stanje i na očuvanje zdravlja stanovništva i stvara teren za zloupotrebe i neracionalno korišćenje resursa. Sprečavanje neracionalne primjene lijekova i negativnih posljedica povezanih sa tim zadatak je kliničkih farmaceuta.