RAZVOJNA PSIHOLOGIJA 

SKRIPTA

Autori: Stevanić Jelena, Damjanac Milja, Jeftić Jovana, Pavlović Maja, Jeftić 
Ivana, Čičić Sofija, Nikoletić Jana

2

background image

Dakle, kada govorimo o karakteristikama koje odlikuju razvojne promene mozemo 
reci sl:  razvoj obuhvata relativno trajne, kvantitativne i kvalitativne promene, koje po 
smeru mogu biti pozitivne i negativne, osim ako su u pitanju negativne patoloske 
promene. 

Normalan i patoloski razvoj

Razvojna psihologija proucava normalni razvoj. A normalnost se definise na razlicite 
nacine.
Normalno=prosecno.   Prosek   znaci   da   odlikuje   najveci   broj   ljudi   tj   dece.   U   ovom 
slucaju zanemaruje se odstupanje od proseka. Odstupanje od proseka znacilo bi u 
ovom slucaju nenormalno. Medjutim, osobe koje odstupaju od proseka mogu biti 
mentalno zaostale osobe, ali isto tako i nadprosecno inteligentne osobe. Zbog toga se u 
razvojnoj psihologiji umesto izraza „normalan“ koristi izraz „normativni razvoj“, kada 
se   govori   o   prosecnom   razvoju,   tj   generalnim   promenama   vezanim   za   uzrast. 
Naravno,   razvojna   psihologija   proucava   i   individualni   razvoj.  Normalno=nije 
patolosko
Komplikovano odredjenje, s jedne strane jer se definise odricanjem, a s druge strane 
jer je nekad tesko povuci granicu izmedju normalnog i nenormalnog. Npr: mokrenje u 
krevet je za neke patolosko, medjutim, sva normalna deca u odredjenom periodu 
imaju   neku   nervoznu   naviku.  Normalno=prirodno  Postavlja   se   pitanje   Sta   je 
prirodno?!   Homoseksualnost   se   definise   kao   neprirodno   ponasanje.   Ako   uzmemo 
primer da kucni ljubimci (=priroda) nekad imaju odnose sa istopolnim zivotinjama, 
onda bi na osnovu ovog kriterijuma homoseksualnost bila normalna.
Dakle, normalnost je tesko definisati, sva shvatanja imaju odredjene nedostatke, ali ni 
jedna definicija se ne moze skroz odbaciti.

Odnos decije i razvojne psihologije

Obe izucavaju normalan razvoj psihickog zivota. Kada je nastala, razvojna psihologija 
je bila isto sto i decija psihologija, medjutim danas ona ne proucava samo detinjstvo 
vec i adolescenciju, odrastanje i starenje, dakle celokupni zivotni ciklus. Detinjstvu se i 
dalje poklanja najveca paznja jer   je to period brzog razvoja a i cesto je potrebno 

4

sagledati razvoj licnosti od samog detinjstva, da bi se razumeli slozeni psihicki procesi 
i licnost u celini.
Jos jedna razlika izmedju decije i razvojne psihologije jeste cilj i pristup proucavanja. 
- Decija psihologija  je normativno-deskriptivna nauka, tj ona opisuje ponasanje dece 
na

 

razlicitim

 

uzrastima.

-  Razvojna psihologija objasnjava ravoje i izucava cinioce koji dovode do razvoja 
(bioloski,fizicki,   socijalni,   iskustva   deteta..)   i   metode   su   kod   razvojne   psihologije 
slozenije.

Faktori razvoja

To su: nasledni cinioci, cinioci spoljasnje sredine, interakcija ova dva. Teoreticari 
kojima   je   presudni   cinilac   razvoja   uticaj   sredine   isticu   znacaj   nagradjivanja   i 
kaznjavanja. Za one kojima su nasledni cinioci presudni, razvoj je blisko povezan i 
uzrokovan   bioloskim   promenama.   Interakcija   podrazumeva   da   ljudska   bica 
konstruisu svoje razumevanje sveta kroz interakciju bioloskih i sredinskih uslova 
(konsturktivisticka teorija). Na ovoj teoriji zasnovane su npr. Psihoanaliza, pijazeova 
teorija, Bolbijeva...

Aspekti razvoja

Razvoj zivih bica tokom evolucije naziva se  

filogeneza.

  Razvoj pojedinca naziva se 

ontogeneza.

Predmet interesovanja razvojne psihologije jeste  

ontogeneza

. Kod coveka razvoj se 

desava u svim domenima psihickog zivota. Odvojeno posmatramo  kognitivni razvoj 
(najcesce se proucava razvoj misljenja i govora) i socio-emocionalni razvoj (izucava se 
socijalni   razvoj,   moralni   razvoj   i   razvoj   emocija).     Ali   svi   ovi   aspekti   razvoja   su 
medjusobno isprepletani.
Cesto se istrazivanja vrse na zivotinjama kako bi se saznalo o psihickim procesima, jer 
je neke eksperimente nemoguce izvrsiti na ljudima (recimo odvajanje novorodjenceta 
od majke). Medjutim, postoje dva problema kod koriscenja zivotnja u istrazivacke 
svrhe:  

1.

  Definisanje   zivotinjsko   ponasanje   kao   „psihicki   proces“   i  

2.

  Pridavati 

zivotinjama osobine karakteristicne za ljude (zivotinja ne moze imati stav prema 
necemu   ili   nekome).     Zato   je   u   nauci   formulisano   nacelo   koje   se   naziva   „kanon 

5

background image

postepeno. Najpre je uocena decija nesavrsenost, ali je cek i ta decija osobenost u prvi 
mah sluzila   za zbijanje sala na racun dece, ali je ipak prvi korak ka uocavanju 
posebnosti detinjstva.  
Zatim je uocena decija ljupkost i javila se potreba da se deca zastite od mogucih 
negativnih uticaja, pri cemu je razvoj skole imao veliki uticaj. Malo paradoksalno: u 
13. Veku razvijena je koncepcija o decijoj nevinosti, prema kojoj je raznim zabranama 
i   disciplinskim   merama   potrebno   ojacati   deciju   nevinost-   ovim   se   s   jedne   strane 
odrzava detinjstvu, a s druge strane tezi se da se ono ucini zrelijim.

Kulturoloske varijacije detinjsta i razvoja

Problem puberteta i znakovi zrelosti razlicito su shvaceni u razlicitim civilizacijama.
Recimo u nekim plemenima (a sada se govori o modernom drustvu, samo o drugim 
kulturama) pojava menstruacije je dovoljan dokaz zrelosti i  znak da devojka moze da 
preuzme sve zadatke i ulogu zene, cak im se nekad i zabranjuje da se druze sa 
„nezrelim“ devojkama. Kako kod muskaraca ne postoji ovakav telesni znak oni su 
svoju zrelost dokazivali odredjenim postupcija, kao sto su npr. Skok sa litice nogu 
vezanih lijanom malo kracom od dubine provalije, samoisbijanje dva prednja zuba, 
obrezivanjem...
Dakle   u   ovim   civilizacijama   prelaz   izmedju   detinjstva   u   odraslost   desava   se   u 
momentu.   U   nasoj   civilizaciji   postoji   dugotrajna   priprema   za   slozenu   ulogu. 
Adolescentske krize su ranije smatrane kao Bozija volja, dok se danas posmatraju kao 
posledica drustvenih okolnosti, sto znaci da one nisu obavezne i ne dovode se u vezu 
sa ljudskom prirodom, vec sa ljudskim drustvom.
Pogled na zene se takodje menjao kroz istoriju i i drugaciji je u razlicitim kulturama.
Kant recimo je tvdio da zene ne treba da poznaju knjige vec muskarca, a za to nije 
potrebna

 

skola.

Sopenhauer smatra: - da su zene pogodne samo za vaspitacice, jer se nalaze na u 
razvojnom smislu izmedju deteta i odraslog;

  razvijaju   se   krace   pa   samim   tim   ne   dostizu   intelektualne   sposobnosti 
muskarca i ostaje im samo da ciljeve ostvare lukavstvom i laganjem; 

neprijateljski su nastrojene jedna prema dtugoj; 

7

Želiš da pročitaš svih 96 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti