Pralelni svet

B.D. BENEDICT

PARALELNI
__.SVIJET

Toronto, Canada, 1996 .

Sadržaj

Predgovor .................................................. 02

Prikaze ...................................................... 04

Nestanci .................................................. 43

Predviđanja .............................................. 79

Reinkarnacije .......................................... 117

Svjedočenja »zamrlih« ........................... 152

Što kažu »pokojni« ................................. 289

Zaključak ................................................ 223

B. D. Benedict ........................................ 234

Sadržaj

Predgovor ...................................................2
Prikaze ...................................... ..................

Nestanci ..................................... ................

Predviđanja ............................... ...............79
Reinkarnacije ............................. ..............

117

Svjedočenja »zamrlih« .............. ............152
Što kažu »pokojni« ................................189
Zaključak .................................. .............223
B. D. Benedict............................ ..............

Predgovor

Kao pisac zabavne i znanstvene fantastike, ja svakako nisam mogao ostati prekriženih ruku na sva ta

izvješća, misteriozne glasove, prikazanja, poruke umrlih, ili svjedočenja onih koji su se na, za sada

neobjašnjiv način za trenutak našli »s one strane života«.

Psiholozi, filozofi, teolozi, doktori znanosti i ostali poznavaoci ljudskog tijela i duše, prepiru se

preko tiska, knjiga, TV emisija ili po bučnim kongresnim dvoranama. Oni više nisu zavađeni oko

pitanja »da li to postoji«, već nagađaju »što je to?«. I onima najokorjelijim i najortodoksnijim

znanstvenicima postaje sve jasnije, da se egzaktna znanost, našla prvi put pred ozbiljnom preprekom,

pred nepoznatim fenomenom koji bjelodano postoji, ali se ne može izmjeriti i razložiti nama

raspoloživim instrumentima. Znanost se temelji na raznim svjedočenjima, nejasnim fotografijama ili

zbrkanim glasovima koje snimaju i sakupljaju širom svijeta oni najradoznaliji. Što je, dakle, to što

zadaje brige tim učenim glavama? Odakle sve to dolazi i kako?

I sam vrlo zaintrigiran tim izvanosjetilnim fenomenima, počeo sam prikupljati informacije o onim

slučajevima, koji su do sada ostali skoro nepoznati a izravno se sučeljavaju s logikom zdravog razuma

i zakonima prirode. Pokušao sam tome pronaći bilo kakvo znanstveno ili prirodno objašnjenje, ali sam

na žalost otkrio, kao i većina drugih, da se tamo gdje »to« počinje, znanost i logika završavaju. Na

kraju sam došao do smionog zaključka, da bi se svi ti fenomeni mogli jednostavo objasniti,

PRIKAZE

Duh sa linije 401

Sjedim udobno zavaljen u mekanom plišanom sjedalu prostranog jet-a i promatram
udaljene zgrade Los Angeleske zračne luke. Cijelim područjem

dominira svjetski poznati okrugli restoran, koji kao da lebdi u zraku. Neshvatljivo obješen
podno tri ogromne betonske noge-pipka, ovaj arhitektonski div zaista neodoljivo podsjeća
na svemirski brod, koji kao da se upravo spustio iz Wellsovog romana »Rat svjetova«.
Čudesnom prizoru doprinosi i treperenje usijanog vanjskog zraka, koji iskrivljuje sliku i
time je čini još nestvarnijom.

Dva su sata i dvanaest minuta. Napokon smo nadomak glavne uzletne staze ali je iza

nas već desetak novih zrakoplova, koji se strpljivo vuku jedan za drugim. Tromo se
ljuljuškamo još dvije - tri minute, a onda okrećemo u položaj za polijetanje. Kapetan
dodaje gas a zrakoplov počinje podrhtavati uz oštro zviždanje turbina. Dok se zalijećemo
gledam kroz prozor, kako prolijeću velike betonske ploče uzletne staze. Desetak sekundi
kasnije, ogromna mašina se polako uspravlja na gore i mirno nastavlja u tom smjeru.
Snažni motori i dalje ravnomjerno zvižde, a mi se naginjemo u velikom zaokretu u lijevo.

Ispod i iza nas ostaje Los Angeles sa svojim mnogobrojnim, svjetski poznatim

predgrađima, kojima se unatoč visini, još uvijek ne može nazrijeti kraj na obzoru. Penjemo
se u širokom luku, a u dubini se ukazuje tamnomodra površina Tihog oceana. Bacam
posljednji pogled na Santa Monicu, koja se kupa u popodnevnom suncu. Miljama duga
pješčana plaža gotovo se crni od kupača, a po tamnoj površini mora, jasno se razabiru
stotine razbacanih bijelih točkica, odnosno jedara mnogobrojnih jahti i čamaca. Zamišljam
njihove prebogate vlasnike, kako razgolićeni sjede sa cigarom u jednoj, a konzervom coca-
cole u drugoj ruci i ogovaraju svoje poslovne prijatelje i neprijatelje.

Dvadesetak minuta kasnije, glazbu u slušalicama prekida kapetanov monoton glas,

koji nas izvješćuje, da upravo nadlijećemo Las Vegas. Ne uspijevam razaznati znameniti
gradić. Već smo odviše visoko i osim beskrajne pustinje Mohave, gotovo ništa drugo se ne
vidi.

Vraćam pogled na unutrašnjost zrakoplova. Dvije starije dame, jedan elegantan

prosjedi gospodin i ja, jedini smo putnici prvog razreda. Proveo

sam sedam napornih tjedana u Hollywoodu na snimanju specijalnog filma za svemirsku
agenciju NASA. Vraćam se u Toronto i prema kapetanovoj obavijesti, slijećemo tamo za
pet i pol sati. Zrakoplov tipa »Lockheed 1011« pripada kompaniji Eastern i smatra se
jednim   od   najboljih   zrakoplova   širokog   trupa   ikada   napravljen.   U   zrakoplovnim   je
krugovima poznat i pod nadimkom »šaptač«, zbog svojih turbina prigušenog zvuka. Da
nije vanjske buke, putnik bi lako pomislio da se vozi u nekom zračnom balonu. U tolikoj je
mjeri udobna, glatka i neprimjetna plovidba ovim nebeskim divom od tri stotine sjedala.
Ova vrsta zrakoplova drži visoki stupanj sigurnosti letenja, jer se nikada ranije nije srušio
»svojom   krivicom«.   Do   nesreća   je   uvijek   dolazilo   ljudskom   pogreškom,   zbog   lošeg
upravljanja. Američki su putnici neko vrijeme izbjegavali ove divne nebeske brodove, jer
su se u takvom istom zrakoplovu iste kompanije i u ovakvom istovjetnom odjelu prvog
razreda, pojavljivali znameniti »duhovi sa linije 401«. Ako mislite, da je u pitanju kakva
glupa šala konkurentske kompanije, strašno se varate! Ono što se događalo desetinama
pilota i stjuardesa Eastern-a, nije niti smiješno niti zabavno. Ukoliko ste još osoba slabijih
živaca, dužnost mi je, odmah vas upozoriti, da ovo nije knjiga za vas.

Bio je petak navečer, 29. prosinca 1972. godine.

Zračna luka Kennedy u New Yorku, vrvjela je od tisuća užurbanih putnika, željnih da

što prije pobjegnu u toplije krajeve i tamo proslave nadolazeće novogodišnje praznike.
Zrakoplovi   u   smjeru   Floride   i   Californije   bili   su   gotovo   svi   puni.   Između   ostalih
zrakoplova,   letio   je   tu   večer   i   Easternov   »Lockheed   1011«   na   liniji   401   za   Miami.
Približavajući   se   glavnoj   uzletnoj   stazi,   članovi   posade   Easterna   vršili   su   posljednje
provjere instrumenata i razgovarali o predstojećem letu. Zaključili su, da će im te večeri
trebati znatno manje goriva, jer su vjetrovi bili povoljni. Straga se udobno ljuljuškalo sto
šezdeset tri putnika. Prošlo je devet sati i ovo je bio posljednji Easternov let za Floridu te
noći.

Dok su brisači ravnomjerno uklanjali snijeg s prednjeg stakla, tri muškarca osvjetljena

elektronskim signalnim svjetlima, šutke su gledali ispred sebe. Približavao se trenutak
uzlijetanja. Tišinu bi povremeno prekidao samo metalni glas iz kontrolnog tornja, davajući
potrebne podatke. Točno u devet sati i dvadeset minuta, zagrmjeli su Easternovi snažni
motori i zrakoplov se

nadimkom »georg«. Upravo je tu došlo do onog kobnog nesporazuma između savršenog
uređaja i nesavršenog čovjeka. Dok se svaki čas naginjao da popravi signalno svjetlo,
kapetan Loft je slučajno jače pritisnuo upravljač pred sobom, koji je automatski isključio
auto-pilota, te je ogromni zrakoplov počeo ponirati naniže.

Donnald Repo se u tom trenutku mučio u tijesnom prostoru kabinskog otvora,

pokušavajući uperiti snop baterijske svjetiljke u željenom pravcu. Konačno mu je to
uspjelo, pa je zadovoljno zaključio, kako je sve u najboljem redu - prednji kotač je bio
ispušten i propisno blokiran u tom položaju. Doviknuo je onima gore, da je sve u redu!
Kapetan Loft je uzeo mikrofon i javio se opet prihvatnoj kontroli:

- Ovdje Eastern četiri - nula - jedan. Mi se okrećemo i vraćamo u položaj za slijetanje.

Problem otklonjen.

- Što se dogodilo sa vašom visinom?! - upitao je kontrolor letenja oštrim glasom,

nakon što ga je oblio prvi val ledenih žmaraca.

Tek tada je kapeta Loft pozornije pogledao instrumente pred sobom.
- Hej! - začuo se njegov uzbuđeni glas. - Što se ovdje događa?
Tog istog trenutka Donn Repo je u svom skučenom otvoru čuo neki

čudan šum, koji je dopirao izvana. Bili su to vrhovi močvarnog drveća, koji
su udarali po spuštenim kotačima. Tu se ujedno i završava snimljena traka
njihovih posljednjih riječi. Točno 11 sati i

minute te

tople noći Easternov »Lockheed 1011« srušio se u močvare Evergladesa. Od siline udarca
se raspao na nekoliko dijelova i eksplodirao, izbacivši u visinu veliku usijanu kuglu
oslobođenog kerozina.

29 osoba je poginulo,

je ostalo teže ili

lakše povrijeđeno, uključujući i članove posade zrakoplova. Za taj veliki broj preživjelih,
moglo se zahvaliti gustim vodama močvare, koje su nakon prve eksplozije prigušile ili
pogasile ostale male požare i svojim plitkim vodama zaštitile preostale nesretne putnike.
Sva 3 nesretna pilota u prednjem dijelu, također su nastradala - jedan na mjestu mrtav,
druga dvojica izdahnuvši u bolnici iste noći. Najgore od svih, zasigurno je prošao Donn
Repo, koji je još satima ostao prignječen u skučenom otvoru ispod poda glavne kabine. Ona
dvojica gore imala su kakav - takav osjećaj što će se dogoditi, a on baš nikakav. Njega je
smrt zadesila u prvom šoku. Izgleda da