Poslovna ekonomija (knjiga)
TRŽIŠNA
EKONOMIJA
1. POJMOVNO ODREÐENJE EKONOMIJE KAO
NAUKE
Termin “ekonomija“ potiče od grčkih reči oikos, što znači kuća, i nomos, što znači zakon.
Dakle, u bukvalnom prevodu ekonomija predstavlja zakone pomoću kojih se upravlja
kućom.
Ekonomija kao nauka predstavlja iznalaženje metoda čija primena u procesima
ekonomskih aktivnosti ljudi (proizvodnja, potrošnja, raspodela i razmena
materijalnih dobara i usluga) omogućava uspešno upravljanje „nekom kućom“,
bilo da je reč o porodičnom domaćinstvu, odnosno gazdinstvu, preduzeću, privredi
jedne države, ili pak o svetskoj privredi. Posmatrano metaforično, pod kućom
može da se podrazumeva preduzeće, privreda jedne države, pa i svetska privreda
kao celina.
Podelu ekonomskih aktivnosti ljudi na proizvodnju, raspodelu, razmenu i potrošnju prvi je u
ekonomiji postavio francuski ekonomist Žan Batist Sej.
Postoje različiti pristupi izučavanju ekonomskih aktivnosti. Medjutim, ipak su se
izdiferencirala
dva osnovna pristupa.
Prvi pristup
se odnosi na izučavanje ekonomskih aktivnosti kroz istorijske promene
društveno-ekonomskih formacija i oblika svojine koji odredjuju karakter odnosa u raspodeli.
Drugi pristup
se odnosi na iznalaženje ekonomskih aktivnosti čija primena stalno povećava
racionalnost ekonomskog ponašanja pojedinaca, preduzeća, domaćinstava i države. Ovaj
pristup je izražen u gradjanskoj ekonomiji i to posebno kod protagonista neoklasične
ekonomske misli. Za njih
ekonomska aktivnost predstavlja ponašanje ljudi prilikom
izbora izmedju mnogobrojnih ekonomskih ciljeva i oskudnih materijalnih i
nematerijalnih dobara i sredstava koja imaju alternativnu upotrebu a pomoću
kojih se postižu ekonomski ciljevi. Dakle, ekonomija je racionalni izbor najbolje
kombinacije ekonomskih ciljeva i sredstava pomoću kojih se postavljeni ciljevi
ostvaruju
. R. Lipsi smatra da se „savremena ekonomija bavi a) alokacijom društvenih
resursa na alternativne upotrebe i raspodelom društvenog proizvoda na grupe i pojedince;
b) promenama proizvodnje i raspodele tokom vremena, i c) „efikasnošću odnosno
neefikasnošću ekonomskih sistema“.
Preuzeto iz: E. Woolf. al., Economics, Hutchinson, London, 1997, str. 1.
Pristalice prvog pristupa
su oni ekonomisti koji smatraju da ekonomske aktivnosti kojima
se usavršava ekonomska racionalnost ponašanja pojedinaca preduzeća i domaćinstava
zavise od oblika svojine, a oblici svojine su istorijska kategorija i podložni su stalnim

Materijalne potrebe se zadovoljavaju tokom potrošnje. Znači, krajnji cilj proizvodnje je
potrošnja. Medjutim, privredni, tehnološki i kulturološki razvoj civilizacije prouzrokovao je
podelu rada i razne specijalizacije u okviru proizvodnih procesa i na taj način razdvojio
proizvodnju i potrošnju tako što su se izmedju njih pojavili procesi raspodele i razmene.
2.2.1. Proizvodnja
Proizvodnja je ekonomska aktivnost u kojoj čovek svojim radom i pomoću
sredstava za rad odvaja delove prirode koje preradjuje i prilagodjava radi
zadovoljenja svojih potreba.
Iz same definicije proizlazi da su
elementi procesa proizvodnje: ljudski rad, sredstva
za rad i predmeti rada.
Ljudski rad
je pokretač svakog proizvodnog procesa. Pod radom se podrazumeva svaka
svrsishodno osmišljena aktivnost čoveka prema prirodi koja se temelji na prethodno
stečenim znanjima i iskustvima o odredjenoj aktivnosti.
Sredstva za rad
(alati, mašine, uredjaje, itd.) čovek u procesu rada stavlja izmedju sebe i
prirode. Pomoću njih deluje na prirodu i obradjuje prirodne materije. Na taj način čovek
delove prirode prilagodjava svojim potrebama.
Danas, na početku dvadeset prvog veka, kada je tehnološki razvoj dostigao skoro neslućene
razmere, znatno je proširen pojam sredstava za rad. Pod sredstvima za rad se
podrazumevaju mnogi kompjuterizovani visokotehnološki uredjaji koji su neophodni u
proizvodnom lancu, a istovremeno nemaju direktan dodir ni sa prirodom ni sa čovekom, ali
ni sa materijalnim i nematerijalnim dobrima koja predstavljaju rezultate procesa
proizvodnje.
Predmeti rada
su delovi prirode na koje čovek deluje sredstvima za rad da bi ih prilagodio
radi zadovoljenja svojih potreba. Najopštiji predmet rada je zemlja. Zemlja je predmet
obrade u poljoprivredi i u rudarstvu. Medjutim, i odredjeni proizvodi ljudskog rada
predstavljaju predmete rada. Tako, na primer, iskopana ruda u koju je uložen ljudski rad
tokom kopanja, kada dodje u topionicu, predstavlja predmet rada. Takav predmet rada koji
je nastao kao rezultat ljudskog rada u prethodnim proizvodnim procesima naziva
se
sirovina
.
Sredstva za rad i predmeti rada predstavljaju materijalne elemente procesa proizvodnje koji
se zajedničkim imenom nazivaju
sredstva za proizvodnju.
U savremenoj ekonomskoj literaturi umesto pojma elementi procesa proizvodnje (rad,
sredstva za rad i predmeti rada) koristi se pojam
faktori proizvodnje: 1) rad, 2) zemlja i
3) kapital (kapitalna dobra).
Faktori proizvodnje
služe za proizvodnju potrošačkih i kapitalnih dobara. Faktori
proizvodnje
nisu neograničeni
. U tom smislu, nemoguće je proizvoditi u neograničenim
količinama potrošačka i kapitalna dobra. Potom, upotreba faktora proizvodnje
je
alternativna
. To znači da isti faktori proizvodnje mogu da služe za proizvodnju različitih
dobara i u različitim srazmerama.
Nedovoljnost faktora proizvodnje i njihova alternativna upotreba dovode do
tri osnovna
ekonomska problema u oblasti proizvodnje
koja mora da rešava svako društvo bez
obzira na stepen svog razvoja i društveno-ekonomski sistem.
Prvi ekonomski problem
odnosi se na
strukturu proizvodnje
. Kada je reč o strukturi
proizvodnje treba naći odgovore na pitanja:
1) šta proizvoditi, 2) koju vrstu robe
proizvoditi, i 3) u kojoj količini proizvoditi pojedinačne robe.
Drugi ekonomski problem
odnosi se na
metod proizvodnje
. Pod metodom proizvodnje
podrazumeva se
kombinacija faktora proizvodnje
, odnosno odgovor na pitanje:
kako
proizvoditi
? Od adekvatnosti kombinacije faktora proizvodnje zavise u velikoj meri
produktivnost, efikasnost i ekonomičnost.
Treći ekonomski problem
svake privrede nije direktno vezan za proizvodnju već za
raspodelu ukupnog društvenog proizvoda. Naime radi se o pitanju:
za koga se dobra i
usluge proizvode?
U svakoj društveno-ekonomskoj formaciji donose se ekonomske odluke u vezi sa
pitanjima:
šta, kako, za koga i koliko proizvoditi
? Medjutim, u različitim društveno-
ekonomskim formacijama različiti su načini donošenja odluka u vezi sa prethodnim
pitanjima. U savremenim razvijenim tržišnim privredama ove odluke se donose ili putem 1)
tržišta i cena, ili 2) planiranjem, ili 3) kombinacijom tržišta, cena i planiranja.
C. Senford, N. Bradbury, Case Studies in Economics, Longman, 1987, str. 28.
2.2.1.1. Kombinacija faktora proizvodnje
Faktori proizvodnje su ograničeni i nedovoljni. Medjutim, oskudica jednog faktora, primera
radi kapitala, može da se kompenzuje nekim drugim faktorom (zemljom ili radom) koga ima
znatno više. Znači, faktori proizvodnje mogu medjusobno da se supstituišu. Primera radi,
dva faktora proizvodnje, rad i kapital, mogu da budu medjusobni supstituti. Neki proizvod
može da se proizvede sa 50 radnika uz korišćenje skromne i prilično zastarele opreme, ali,
isti taj proizvod može da se proizvede sa samo jednim radnikom uz korišćenje najnovije i
najsavremenije opreme. U prvom slučaju koristi se mnogo rada a malo kapitala. Takva
kombinacija faktora proizvodnje ima
obeležje korišćenja radno intenzivne tehnologije
.
U drugom slučaju koristi se mnogo kapitala i malo rada. Takva kombinacija faktora
proizvodnje ima
obeležje korišćenja kapitalno intenzivne tehnologije
. Izmedju ova
dva ekstrema postoje mnoge druge kombinacije rada i kapitala kojima je moguće da se
ostvari proizvodnja odredjenog proizvoda.
2.2.1.2. Proizvodne mogućnosti i oportunitetni trošak
Kao što je već rečeno,
ekonomija kao nauka, ali i ekonomija u praksi, bavi se
izborom izmedju alternativnih upotreba oskudnih resursa, odnosno oskudnih
faktora proizvodnje
. Izbor izmedju alternativnih upotreba oskudnih faktora proizvodne
predstavlja okvir proizvodnih mogućnosti jednog društva. Do odgovarajućeg izbora dolazi se
odgovorom na pitanja: 1) šta je moguće proizvesti raspoloživim faktorima proizvodnje, i 2)
koje su to različite kombinacije dobara koja se mogu proizvesti u datom vremenu ako je
proizvodnja tehnički efikasna.

2.2.3. Raspodela
Raspodela je oblik ekonomske aktivnosti rasporedjivanja materijalnih dobara koja
su stvorena u procesu proizvodnje izmedju pojedinih društvenih grupacija i
pojedinaca.
Drugim rečima, problem raspodele svodi se na pitanje za koga će dobra i
usluge biti proizvedena.
Novostvorena materijalna dobra se rasporedjuju:
1) izmedju vlasnika sredstava za proizvodnju,
2) izmedju vlasnika sredstava za proizvodnju i neposrednih proizvodjača -
primarna raspodela, i
3) neproizvodnom delu stanovništva - sekundarna raspodela.
Raspodela izmedju vlasnika sredstava za proizvodnju
obavlja se tokom procesa
razmene. Vlasnici sredstava za proizvodnju pojavljuju se na tržištu gde kao robni
proizvodjači medjusobno razmenjuju svoje proizvode. Za robe koje prodaju drugima oni
dobijaju odgovarajuću protivvrednost i na taj način obezbedjuju svoje učešće u raspodeli
društvenog bruto proizvoda.
Primarna raspodela
je osnovna raspodela i u njoj učestvuju vlasnici sredstava za
proizvodnju i neposredni proizvodjači. Obim i struktura primarne raspodele zavise od
vladajućih društvenih i svojinskih odnosa. Oblik primarne raspodele zavisi od karaktera
privrede. U naturalnoj privredi zastupljen je naturalni oblik raspodele i prisvajanja, a u
robnoj privredi primarna raspodela se ostvaruje posredstvom tržišta, ima robnonovčani
karakter i svodi se na raspodelu novčanih prihoda i dohodaka.
Sekundarna raspodela
podrazumeva odvajanje dela novostvorenih materijalnih dobara i
usluga neproizvodnom delu stanovništva.
Sekundarnu raspodelu vrši država tako što prikupljanjem poreza, carina, taksa itd.
ostvaruje budžetske prihode iz kojih izdvaja pripadajući deo novostvorenih materijalnih
dobara i usluga 1) zaposlenom neproizvodnom delu stanovništva (u državnom aparatu,
sudstvu, vojsci, policiji), 2) nezaposlenima, i 3) izdržavanom stanovništvu (penzioneri, deca,
socijalni slučajevi itd.)
Vrlo je teško napraviti preciznu teorijsku i praktičnu granicu izmedju proizvodnog i
neproizvodnog rada, a samim tim i izmedju proizvodnog i neproizvodnog stanovništva.
Nesporno je da su proizvodni radnici oni radnici koji neposredno učestvuju u stvaranju
materijalnog bogatstva. To su zaposleni u industriji, rudarstvu, poljoprivredi, šumarstvu,
gradjevinarstvu, saobraćaju, trgovini, ugostiteljstvu i u proizvodnom delu zanatstva.
Medjutim, iako ne proizvode direktno materijalna dobra, zaposleni u obrazovanju, nauci,
kulturi i zdravstvu doprinose boljem kvalitetu i kvantitetu materijalnih dobara i usluga.
Zbog toga se i zaposlenima u navedenim delatnostima sekundarnom raspodelom iz
budžetskih prihoda obezbedjuje odgovarajući deo novostvorenih materijalnih dobara i
usluga.
2.2.4. Razmena
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti