Uvod u pravo (FDUA)
ODNOSI I UTICAJ DRŽAVE I PRAVA ( uvod za pitanja 2. i 3.)
Postoje mnogobrojna i različita shvatanja o odnosima i uticaju države i prava.
I grupa
: sva shvatanja koja negiraju postojanje bilo kakvih veza između države i prava, ili tako
što se tvrdi da su to potpuno nezavisne pojave koje nemaju zajedničkih tačaka (Savinji, Digi), ili
se negiranje njihovih međusobnih veza čini tako što se država svodi na pravo (Hobs, Delvekio),
ili pravo na državu (Sv.Avgustin, Ruso). Takođe su se javila i shvatanja da su država i pravo
dve strane jedne iste pojave. Krajnji rezultat svih shvatanja u ovoj grupi je da veza između ovih
pojava nema, pa samim tim nema ni međusobnih uticaja.
II grupa
: shvatanja čija je suština u tome da ukazuju na postojanje međusobnih veza, ali u
različitoj formi i intenzitetu, pri čemu se razlikuje pojam uzajamne povezanosti i shvatanje o
relativnoj samostalnosti, pri čemu su veze i odnosi kod prvih čvršći i neposredniji,a kod drugih
fleksibilniji i slabiji.
Savremena shvatanja ukazuju na to da postoji istovremeno i relativna samostalnost ovih
pojava. Država i pravo utiču jedno na drugo međusobno se uslovljavajući, ali pri tome ne gube
ni svoju samostalnost ni svoj identitet.
2. UTICAJI DRŽAVE NA PRAVO
Postoje mnogobrojni i različiti uticaji države na pravo.
Globalni ili potpuni uticaj države na pravo je najočigledniji u istorijskim preobražajima države.
Preobražajem države, preobrazilo se i pravo tako što je odvojeno od religije, globalizovano,
formalizovano i standardizovano čime je omogućena masovna i ujednačena primena. Odnosno
izvršeno je logičko i sistematsko uobličavanje prava kao sistema pravila ponašanja.
U procesu uticaja države na pravo, dolazilo je do faze skladnog i ravnomernog razvoja ili do
faze sukoba i nesklada bilo tako što je država bila zastarela ili što je pravo zastarelo u odnosu
na trenutne društvene potrebe. To je dovodilo do promena i u državi i u pravu, a one su imale
za posledicu njihovo usaglašavanje.
Značajnija je uloga i uticaj države u primeni nego u stvaranju prava, jer u stvaranju prava država
ne mora uvek učestvovati sama, već sa drugim, autonomnim subjektima. Bez države nema
prava, tj ono pravilo u čijoj primeni ne učestvuje država nije pravo. U prvobitnim državama
država je samo sankcionisala pravila iz društvenih sistema pravila (običaj, moral, religija), a tek
u savremenoj fazi država je postala najvažniji i glavni stvaralac prava. Istovremeno širi se i jača
autonomno pravo gde država nije ni direktni, ni isključivi stvaralac prava. Uloga države je
veoma važna u primeni sankcija bilo da se primenjuju pretnjom ili neposrednom fizičkom silom.
3. UTICAJI PRAVA NA DRŽAVU
Isto kao što država racionalizuje pravo tako i pravo racionalizuje državu. To se manifestuje u tri
konkretna oblika:
-
stvaranje države kao pravne organizacije (država je isključivo pravna organizacija i
pravni subjekt jer nastaje donošenjem pravnog akta, ona je ta koja stvara i primenjuje
celokupno pravo, uređena je pomoću pravnih normi, njena delatnost je određena pravom
tj delatnost njenih organa se vrši na osnovu i u skladu s pravnim normama).
-
obezbeđenje državnog funkcionisanja (princip hijerarhije se prenosi iz prava u državnu
organizaciju što doprinosi njenoj stabilosti i efikasnosti. Državna hijerarhija je pravno
uređivanje države tako da se državni organi raspoređuju od najvišeg do najnižeg u
ostvarivanju državne delatnosti. Delatnost države je u svojoj celini primena prava tj
nijedna državna radnja se ne odvija van prava).
-
ograničenje državne vlasti (državna vlast se mora kretati u okvirima pravnih normi)
4. METODI
Predmet Uvoda u pravo čine dve najsloženije društvene pojave država i pravo. Zbog te
složenosti postoje i mnogobrojni metodi ove naučne discipline.
-
metode u užem smislu (načini i postupci sticanja novih naučnih znanja)
-
metode u širem smislu (filozofska shvatanja)
Predmet Uvoda u pravo kao naučne discipline je realna pojava i nalazi se u jezičkim iskazima.
Pravna teorija pre svega koristi i polazi od dogmatskog i normativnog metoda kojim se utvrđuje
postojanje i značenje tih iskaza pri čemu je dogmatski iskaz polazni i osnovni, a normativni
svodni i analitički za celinu prava i države.
- logički metod (pravo i država su logički uređene pojave i bez takvih povezanosti i
uređenosti ne bi mogli efikasno postojati i delovati)
Upotrebom ova tri metoda utvrđuje se samo kakva država i pravo jesu, ali ne može se utvrditi
kakvo bi pravo ili država trebali da budu. Zbog toga aksiološki (vrednosni) metod ima važnu i
nezaobilaznu ulogu uvoda u pravo.
S obzirom da su i država i pravo veoma složene društvene pojave i pripadaju veoma važnim
društvenim pojavama, objašnjavanje države i prava nemoguće je bez upotrebe sociološkog,
politikološkog, psihološkog i istorijskog metoda.
Primena samo jednog metoda ili nedovoljnog broja metoda prouzrokovala bi jednostrano ili
nepotpuno naučno znanje.
5. DEFINISANJE DRŽAVE I PRAVA
Se sastoji u određivanju njihovih karakterističnih osobina. Postoji veoma veliki broj različitih
definicija među kojima ne postoji dovoljno saglasnosti. Postojanje različitih definicija postavlja
pitanje izbora neke od njih, pri čemu taj izbor zavisi i od cilja koji se želi postići odnosno od
svrhe definisanja.
U različitim naukama se koriste različite vrste definicija, a čest je slučaj da se pored jedne koja
je polazna i osnovna, koriste kao dopunske i druge vrste definicija. Nauka o logici u zavisnosti
od toga šta je predmet definisanja, razlikuje sledeće vrste definicija: definicija stvari, reči ili
jezičkog simbola. U pravnoj nauci i njenim definicijama preovladava stav da se definišu stvari tj
da se koriste realne definicije. Međutim istovremeno sa realnom definicijom koristi se i
definisanje pojmova i reči čime se sva ta značenja povezuju u jednu celinu. Definicija i njen
sadržaj se razlikuju zavisno od izbora predmeta koji se definiše. Rezultat definisanja razlikuje se
zavisno od načina definisanja, odnosno tehnike definisanja. Najstariji i najčešći način
definisanja je
definisanje pomoću najbližeg roda i karakterističnih razlika
. Suština ove
tehnike je da se za predmet definisanja prvo pronađe najbliža srodna vrsta, a onda se između
više srodnih predmeta ističu karakteristične razlike.
Leksička tehnika
je ona koja o predmetu
definisanja daje jezičko objašnjenje (npr objašnjenje u rečnicima).
Stipulativna tehnika
je
način definisanja kada se propisuje da neki jezički izrazi treba da imaju određena značenja.
Kontekstualna tehnika
objašnjava jednu pojavu povezivanjem značenja svih delova jezičkog
iskaza.
Tehnika detonacije
je način definisanja nabrajanjem drugih pojava sličnih osobina, pa
se novi pojmovi objašnjavaju pomoću starih pojmova. U pravnoj teoriji i uvodu u pravo češće se
upotrebljavaju realne definicije i upotreba tehnike najbližeg roda i karakteristične razlike. S
obzirom da su pravo i država veoma složene društvene pojave i o njima postoje različita
shvatanja i znanja, neophodno je korišćenje više definicija i tehnika, sekundarnih i dopunskih.
Definisanje jedne pojave se razlikuje od objašnjenja te pojave.
Objašnjenja su iskazi koji
sadrže uzroke, okolnosti nastanka i ciljeve neke pojave, a definicije su iskazi koji se
odnose samo na svojstva odnosno osobine te pojave.

organizacija i njihovi međusobni odnosi. S obzirom da svi činioci ne deluju na isti način u svakoj
državi, javljaju se države u različitim oblicima. Država menja svoj oblik vremenom i promenom
međusobnog uticaja činilaca. Primer je nekadašnja Jugoslavija. Menjala je sve elemente
državnog oblika: vladavina (monarhija – republika), oblik uređenja (unitarna – federacija), oblik
organizacije vlasti (podela – oba oblika jedinstva vlasti) i oblik političkog poretka (demoktratija –
autokratija). Državni oblik proučavaju pored prava i sociologija, politikologija, filozofija i druge.
Za ta proučavanja je karakteristično da ona često sadrže opredeljenja i ocene za najbolje ili
preporučene državne oblike. Međutim za svaku državu je najbolja ona kombinacija elemenata
državnog oblika koja u datom istorijskom periodu odogovara njenim konkretnim potrebama i
koja predstavlja legalan i legitiman izbor njenih građana.
Državni oblik čine četiri elementa: oblik vladavine (prema vrsti šefa države), oblik organizacije
vlasti (prema odnosu grana državne vlasti), oblik uređenja (prema odnosu centralnih i
necentralnih organa države) i oblik poretka (odnos državnih organa i građana).
DRŽAVNI POSLOVI ( uvod za pitanja 10. 11. 12. I 13.)
Obuhvataju više različitih poslova koji se međusobno razlikuju po sadržini, načinu na koji se
obavljaju i po subjektima koji ih obavljaju. Državni poslovi se funkcionalno dele, a njihovi vršioci
se organizuju i specijalizuju. Postoje različita shvatanja o grupisanju državnih poslova prema
njihovom cilju. Jedni ukazuju da postoje samo izvršenja i naređenja, odnosno samo
zakonodavna i izvršna funkcija. To su dualistička shvatanja. Drugi tvrde da postoje tri državne
funkcije zakonodavna, izvršna i sudska (trijalističke teorije). Treća grupa tvrdi da postoje
zakonodavna, sudska, izvršna funkcija vlade i izvršna funkcija uprave (kvadrijalističke teorije).
10. ZAKONODAVSTVO I PARLAMENT
Zakonodavstvo su državni poslovi donošenja pravila ponašanja kojima se na uopšten način, za
unapred neodređen broj subjekata i situacija, propisuju pravila. Deo državne vlasti koji vrši te
poslove je zakonodavna vlast. Naziv ovih poslova, odnosno vlasti potiče od naziva
najznačajnijeg opšteg pravnog akta – zakona.
Parlament je skup izabranih i organizovanih ljudi koji kao kolektivni subjekt vrše zakonodavstvo.
To je izraz narodne suverenosti, koji vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast u ime građana, koji
su nosioci suverenosti i koji ga povremeno biraju. Kroz istoriju je parlament prošao kroz tri faze:
savetodavna (staleške monarhije), faza ravnopravnosti sa monarhom (razvijeni feudalizam) i
faza samostalnosti (savremene države). Današnji parlamenti donose budžete i završne račune,
kontrolišu i utiču na rad izvršne vlasti (postavljanje pitanja, budžet, izbor vlade), a ponegde i
šefa države, odlučuju o ratu i miru, biraju druge nosioce državnih funkcija ustavni sud,
ombudsman, guverner NB itd. Veoma retko ali se dešava i da obavlja kvazisudske poslove tj
pretvara se u sud za najviše državne funkcionere, šefa države, članove vlade.
11. IZVRŽNI I UPRAVNI DRŽAVNI POSLOVI – VLADE I MINISTARSTVA
Jedna od vrsta državnih poslova se sastoji u obezbeđivanju uslova i pretpostavki za primenu,
nadzoru nad primenjivanjem i neposrednoj primeni opštih pravila koje donosi zakonodavna
vlast. Ova vrsta poslova razrađuje i dopunjava zakonske norme, obezbeđuje uslove za primenu
propisanog pravila, određuje na koje društvene odnose i koje subjekte treba da se primeni
propisano opšte pravilo. Npr plaćanje poreza na određene vrste prihoda. Najpre se stvaraju
uslovi za primenu opšteg pravila (gde, kada i kako se plaća porez), zatim se prati i nadzire
delatnost građana i preduzeća u kojima se ostvaruju prihodi kako bi se odredilo na koga se
odnosi propisano pravilo, zatim se određuje na koji prihod koji građani treba da plate određeni
iznos poreza i na kraju se prati izvršavanje. Ako građani tu obavezu ne ispune dobrovoljno taj
iznos će se naplatiti prinudno. Ova vrsta državne vlasti se naziva izvršna vlast. Deo ovih
poslova obavljaju posebni organi čiji je generički i naučni naziv vlada. Vlade su nastale u
Engleskoj u formi kraljevih saradnika ministara koje je on postavljao i njima upravljao. Oni su
radili u ime i za račun monarha. Vremenom su ministri počeli da se biraju iz sastava
parlamenta, sa ugledom i podrškom u parlamentu. Vlade obrazuje parlament i one ostaju na
funkciji onoliko dugo koliko imaju podršku većine u parlamentu. Žto se tiče međusobnih odnosa
parlament utiče na vladu (izjašnjavanje o nepoverenju, poslanička pitanja) ali i vlada utiče na
parlament (ostavka, raspuštanje parlamenta). U savremenim državama vlade obavljaju
značajan deo izvršnih funkcija, a njeni članovi imaju političku ulogu kao članovi vlade i upravu
kao šefovi nekog od upravnih organa – ministarstva. U nekim vladama postoje članovi bez
ministarskih zaduženja (portfelja). Vlade izvršavaju zakone parlamenta donoseći pravne akte za
njihovo preciziranje, organizuju njihovu primenu, usklađuju i usmeravaju rad ministarstva i
drugih organa uprave, utvrđuju i vode spoljnu i unutrašnju politiku, predlažu donošenje zakona i
drugih akata parlamenta.
12. SUDSKI DRŽAVNI POSLOVI
su poslovi kojima državni organ rešava spor između dva lica o tome čije je ponašanje u skladu
sa pravom, ili kojima se kažnjavaju prekršioci nekog pravila ponašanja. Sudski poslovi i njihova
funkcija suđenje su istorijski stariji od suda jer je dugo te poslove obavljao vladar lično ili neko
drugi ali za njegovo ime i njegov račun. Prvi državni poslovi su se svodili na vođenje ratova i
održavanje unutrašnjeg mira rešavanjem sporova preko dobrovoljnih arbitraža na početku, a tek
u doba Rima i Vizantije suđenja su postala obavezna. Sudska funkcija u Evropi do Francuske
revolucije, a u Engleskoj do 1688.godine je bila najvažnija državna funkcija. Do kraja 18 veka
čitavo pravo je bilo pravo koje je nastalo u sudu – sudsko pravo. U svim oblicima vlasti sudovi
imaju slično uređenje i organizaciju. Sudovi su nezavisni i neutralni pri odlučivanju. Danas
najvažniji deo sudske funkcije obavljaju sudovi opšte nadležnosti (parnični, krivični) ili specijalni
sudovi (trgovački, pomorski, carinski), tako što se odluke donose u najmanje dvostepenom
odlučivanju koje garantuje realno pravo žalbe. Odluke prvostepenih sudova nisu konačne ni
pravosnažne, a odluke drugostepenih (apelacionih) sudova su konačne i pravosnažne jer
odlučuju po žalbama na odluke prvostepenih sudova. Postoje i trećestepeni (kasacioni) sudovi
koji odlučuju po vanrednim pravnim lekovima. Za obavljanje sudske funkcije biraju se lica sa
veoma visokim stručnim, iskustvenim i moralnim standardima. U Evropi se sudije biraju od
strane posebnog kolegijalnog tela (pravosudni savet ili savet magistrature) koga je prethodno
izabrao parlament. U sastav saveta pored političara ulaze i sudije, tužioci, advokati, profesori
prava. Drugi način izbora sudija je kada ih imenuje šef države na predlog vlade ili nekog drugog
organa. U Francuskoj se izbor sudija vrši kroz izuzetno teške specijalističke studije u posebnim
državnim školama.
13. RAZVOJ DRŽAVNIH POSLOVA I NJIHOVI ODNOSI
Državni poslovi su rasli uporedo sa rastom i razvojem države. U prvobitnoj državi nije bilo
državnih organa ni različitih državnih poslova već ih je sve vršio pojedinac ili mala grupa ljudi.
Danas državne poslove vrše pored državnih organa i specijalizovani posebni organi (poslove
uprave vrše brojne organizacije za školstvo, zdravstvo, nauku, informisanje) u obliku agencija.
Postoje i centralni državni organi koji obavljaju važne, specifične i netipične poslove. To su
narodne banke ombudsmani, pravosudni saveti. Sve vrste državnih poslova se mogu

Prema dejstvu u državnoj organizaciji koordinacija može biti: strukturalna ( usklađivanje u
odnosu na sastav org.), funkcionalna (u odnosu na delatnost org.) i ciljna (u odnosu na krajnji
rezultat koji se želi postići).
Ovo načelo pripada grupi: opštih, mešovitih i dinamičkih načela.
Posledica koordinacije je obezbeđivanja sklada i pre nego se primene posebni postupci i
sredstva (npr. upravni nadzor)
Načelo koordinacije se ostvaruje kroz tri aspekta: kooperacija (saradnja), korelacija
(uzajamnost) i komplemetarnost (dopunjavanje).
16. IDEALISTIČKE TEORIJE O PRAVU
Najvažnije su prirodnopravne teorije čija je suština u tvrdnji da postoji poseban sistem pravila
koje su izvan i iznad ljudi i društava i kao takve su trajne i univerzalne bez obzira na konkretne
države. Taj sistem pravila se zove
prirodno pravo
.
Suština ove teorije je zasnovana na međuuticaju i povezivanju prava i morala, pri čemu se
pojam prava proširuje dok se ne bude dostiglo idealno pravo.
Prisustvo ovih svatanja u antičkom Rimu je odigralo ključnu ulogu u nastanku Rimskog prava
koje je osnova današenjeg, evropskog prava i koje jasno razlikuje pravo koje donosi država (ius
gentium i ius civile) i pravila koja su izvan i iznad ovog prava (ius naturale)-prirodno pravo koje
predstavlja skup najviših vrednosti i ciljeva društva.
Druge vrste idealističkih teorija su:
fenomenološke teorije
(određivanje prava kao „čistog
fenomena“ koji zbog toga nema vezu sa stvarnošću);
egzistencijalističke teorije
( pravo je
sredstvo kojim se obezbeđuje proračunatost i izvesnost);
formalne teorije
( pravo shvaćeno
kao iskazi o pravnoj topici ( najviša načela prava u obliku popularnih pravnih iskaza), pravnoj
retorici i pravnoj logici). Zatim, tu su i teorije koje tretiraju pravo kao pojavu u sferi kulture.
17. RACIONALISTIČKE TEORIJE O PRAVU
Suština ovih teorija je da pravo smatraju realnom pojavom i da se odbacuje postojanje
prirodnog prava.
Prema sadržini se dela na tri pravca:
a)
Pozitivistički:
pravo se razmatra onakvim kakvo zaista jeste, ne ulazeći u ocenjivanje
njegove vrednosti. Čine ga 4 podgrupe:
dogmatičke
(pravo se svodi na državno pravo),
analitičke
( najvažnija škola je Čikaška škola-škola ekonomske analize prava),
istorijske
(pravo se smatra spefičnim izrazom istorijskih okolnosti konkretne države i
naroda),
normativističke
( ističe se značaj forme i strukture prava, dok se njihov sadržaj
potpuno zanemaruje).
b)
Sociološki:
pravo se direktno uslovljava društvenim odnosima i pojavama i predstavlja
samo još jednu od društvenih pojava, pri čemu se pravo odvaja od države.
18. MODERNE (INTEGRALISTIČKE) TEORIJE
Zasnovane su na pokušaju da se prevaziđe isključivost i suprotnost idealističkih i racionalističkih
teorija, tako da se samo ona određenja i pojave koje ispunjavaju vrednosne zahteve mogu
smatrati pravim i privatljivim. Ovo čini suštinsku dvostrukost-dihotomiju prava (pravo mora biti i
ispravno i formalno obavezujuće).
19. DRUŠTVENE NORME
Da bi se odredila grupa pojava srodnih pravu (najbliži rod) potrebno je razmotriti filozofski i
teorijski pristup pravu. Najčešća su tri teorijsko-filozofska pristupa pravu:
Etičko:
pravo je
idealna pojava koja se svodi na sistem vrednosti ( jusnaturalistički ili
prirodnopravni). Posledica je da je najbliži rod vrednost ili cilj
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti