Gradjansko procesno pravo
GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO
- skripta -
NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA
U ZPP je došlo do promene u pogledu principa u vezi načela. Načela postoje, ali su u
potpuno drugom odnosu.
Načelo dispozicije stranaka i načelo oficijelnosti; raspravno i istražno
načelo
Npr. kada govorimo o načelu dispozicije i načelu oficijelnosti, i o raspravnom i
istražnom načelu, videćemo da je ovo zakon koji kroz opšta načela nema tako veliku
razliku, ali kroz konkretizaciju videćemo da načelo dispozicije stranaka, apsolutno
predstavlja u pogledu oficijelnosti i u pogledu istražnog načela sada prioritet.
U čl.7 ZPP-a se kaže da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje
zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, i to je osnovno pravilo. To
pravilo se upotpunjuje onim što predstavlja istražno načelo, a to je da sud utvrđuje sve
činjenice od kojih zavisi odluka o osnovanosti zahteva da bi se upravo ostavila sudu uloga
da odlučuje, ali o onome što su stranke predložile. I, istražno načelo koje je definisano u st.3
ovog člana, ali koji sada ograničava načelo oficijelnosti kao pravilo.
Oficijelnost je tamo gde sud po službenoj dužnosti radi, a to je kada se utvrđuje da li se radi
o zahtevima sa kojima stranke mogu da raspolažu, to je ono što je predviđeno u čl.3 st.3
ZPP, a da sud neće dozvoliti raspolaganje strankama koja su u suprotnosti sa prinudnim
propisima i pravilima morala, i u toj situaciji kada sud posumnja da postoji kršenje iz čl.3
st.3 sud će po službenoj dužnosti sve utvrđivati i onda kada je nekim posebnim zakonom to
predviđeno.
Npr. Porodični zakon će uvesti te situacije gde će sud morati ex officio da utvrđuje različite
stvari, bez obzira da li to stranke predlažu ili ne.
U ostalim situacijama sud će biti sada u granicama onog što predlažu parnične stranke,
znači imaćemo dispoziciju stranaka kao osnovno načelo i imaćemo samo kao pomoćno
načelo – istražno načelo.
Ono što je bitno jeste da vidimo kako se to konkretizuje, i osnovni deo u vezi konkretizacije
to je odredba čl.223 ZPP-a koja predviđa da stranka koja nešto tvrdi to mora i da dokaže.
«Stranka koja tvrdi da ima neko pravo snosi teret dokazivanja činjenica koja je bitna za
nastanak ili ostvarenje prava, ako zakonom nije drugačije određeno.» Npr. u situaciji kad
se radi o utvrđenju očinstva, sud će nekad i ex officio rešiti da nešto radi sa razloga što u toj
situaciji pravo deteta na roditelje mnogo važnije pravo, gde će sud kako sam taj zakon kaže,
uraditi sve da bi obezbedio detetu oca...
1
S druge strane st.3 ovog člana kaže: «Stranka koja osporava postojanje nekog prava snosi
teret dokazivanja činjenice koja je sprečila nastanak ili ostvarivanje prava ili usled koje je
pravo prestalo da postoji, ako zakonom nije drugačije određeno.»
To znači, tužilac mora predložiti dokaze i dokazati svoje tvrdnje, a tuženi koji osporava
nešto, mora dokazati osnovanost svojih navoda i priložiti odn. predložiti sve one dokaze
koji će dokazati osnovanost navoda tuženog.
Načelo savesnog korišćenja procesnih ovlašćenja i načelo zabrane
zloupotrebe procesnih ovlašćenja
Dalje, što je bitno kada govorimo o načelima, treba reći da ovaj zakon naročito sada
menja odnos načela savesnog korišćenja procesnih ovlašćenja i načela zabrane zloupotrebe
procesnih ovlašćenja. Dva veoma povezana načela, i ona su sada kao posebna odredba
formulisana u čl.9 ZPP koji kaže da su stranke dužne da savesno koriste prava koja su im
priznata zakonom. Da su stranke, njihovi zakonski zastupnici i umešači dužni da pred
sudom govore istinu. Sud je dužan da spreči svaku zloupotrebu prava koja imaju stranke u
postupku. Konkretizacija ovih načela je sprovedena kroz ceo zakon i ono što je naročito
bitno, pored toga što su uvedene različite sankcije uz određena činjenja i nečinjenja, sada je
formulisana cela glava, glava XV koja govori o tome da mora da se savesno koriste procesna
ovlašćenja i šta se dešava kada dolazi do zloupotreba procesnih ovlašćenja, i reguliše sve
vrste kažnjavanja i reguliše pitanje naknade štete u slučaju korišćenja prava na
neadekvatan način, zloupotrebom, i to ili činjenjem ili nečinjenjem. Jer, ako sud ne bude
činio, a za šta jeste ovlašćen, on će nečinjenjem omogućiti zloupotrebu prava. A, ako
stranke činjenjem ili nečinjenjem vrše zloupotrebu svojih procesnih ovlašćenja veoma lako
će sud moći da primeni odredbe iz ove glave i da sankcioniše sve ono što je vodilo
zloupotrebama, odn. onemogućavanju suđenja u razumnom roku.
Načelo ekonomičnosti i efikasnosti
Načelo ekonomičnosti i efikasnosti potpuno je sada regulisano na taj način što su duž
celog zakona, ono je znači veoma potencirano u ZPP-u, i skoro svi rokovi su skraćeni. A, rok
za iradu prvostepene sudske odluke je faktički produžen. To ćete kada budete govorili o
presudi videti tako što ćete utvrditi kad budete pogledali tu odredbu, da je rok koji je do
sada bio od 8 dana, u praksi u proseku oko mesec dana, a često su stranke i po godinu dana
stranke čekale izradu presude, sada je taj rok konstituisan u zakonu tako što je navedeno:
da se presuda radi u roku od 8 dana, a izuzetno, u situaciji kada se radi o težem predmetu,
dodaje se sudu (sudiji koji radi odluku) mogućnost da još 15 dana, znači 23 dana... To je
nešto što bi se veoma približilo onome uobičajenom roku u praksi. Sa kojih razloga? – Zato
što taj razumni rok predstavlja jedan od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje je regulisano čl.6 Konvencije o ljudskim pravima, i u st.1 ovog
člana navedeno je koji su sve to kriterijumi i elementi koji daju nekome licu pravo na
pravično suđenje. Jedan od osnovnih elemenata za to je – razumni rok. Imajući u vidu šta se
kod nas dešava u praksi, zakonodavac je taj razumni rok kao načelo sproveo u čl.10 st.1
tako što je rekao da stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtevima i predlozima u
razumnom roku. Ovaj razumni rok je konkretizovan kroz određene rokove postupanja.
Razumni rok se određuje od slučaja do slučaja. Kad zakon reguliše koji je razumni rok Sud
2

godina, ili 10 godina... u krajnjoj liniji dete će postati punoletno, ili će završiti školovanje,
ako se radi o detetu koje je na školovanju i više nije baš ni dete, nego je student.
Dakle, sud mora u svakom konkretnom slučaju da razmišlja o razumnom roku imajući u
vidu ovako izgrađene standarde.
PRIMER 2:
Najveći ekstrem gde je Strazbur rekao da nije kršeno pravo na pravično
suđenje, je situacija kada je Grk tužio državu Grčku, jer je ostvarivanje njegovog prava na
slobodno uživanje imovine trajalo 17 godina pred nacionalnim sudom u Grčkoj. Ali je sud
rekao:«Ceneći ponašanje stranaka u postupku, ocenjujući o kakvoj se vrsti postupka radilo,
kakve težine je bilo, koje su sve teškoće bile, kako su se ponašali advokati, veštaci, koliko
veštačenja... to nije bio nerazuman rok.
U okviru takvog načina razmišljanja, ovo načelo koje govori o efikasnosti suda, o ekonomiji
suda i šta će izabrati da zakazuje u veoma kratkim rokovima, veoma brzo, a šta će izabrati
da zakazuje u nekakvim dužim rokovima, obzirom na opterećenost suda, predstavljaće ono
što daje pravilo ponašanja u pogledu efikasnosti, odn. poštovanja razumnog roka, koje se
kroz ceo zakon provlači tako što se svi rokovi i sva postupanja koja vode zloupotrebama
sankcionišu, a rokovi skraćuju, da bi stiglo do onoga što predstavlja razumni rok, i što
predstavlja sada jedno od osnovnih načela parnišnog postupka.
Načelo usmenosti i pismenosti
Kada govorimo o usmenosti i pismenosti, osnovno načelo i dalje ostaje usmenost. Ali,
pismenost potpuno menja svoju ulogu u nekoj proporciji jednog i drugog načela, s obzirom
da po ZPP-u pismenost počinje da ima i u ovoj našoj proceduri veoma bitnu ulogu upravo
da bi se došlo do ekonomičnijeg i efikasnijeg vođenja parničnog postupka, i poštovanja
razumnog roka, pa ćemo videti da kada govorimo, recimo o veštačenju, da u toj situaciji, za
razliku od ranije, kada se izvodi ovaj dokaz, da će veštačenje biti tako regulisano da je
obaveza veštaka da pismeno da nalaz, a ne kao što je ranije bilo pravilo da nalaz mora da se
da usmeno pred sudom, bez obzira što ga je neko uradio u pismenom obliku. Upravo sa
razloga što sud više neće da bude servis građana, ne bi smeo da bude; što parnični postupak
i zaštita građanskih prava predstavlja dispoziciju stranaka, osim kada je to posebnim
zakonom drugačije određeno, i osim kada sud posumnja da se radi o nedozvoljenim
raspolaganjima stranaka, sa tih razloga će taj nalaz veštak morati da da u pismenom obliku,
neće ga sud uzimati na zapisnik, a sa tih razloga će to biti urađeno da bi se stranka na
vreme izjasnila, po mogućstvu u pismenom podnesku, da bi se koncentrisali svidokazi i da
bi se efikasnije završili postupci.
Nadalje, kada se govori o institutu povraćaja u pređašnje stanje, ranije je bilo načelo
usmenosti prioritetno, pa se o predlogu uvek moralo raspravljati na ročištu. Sada je sasvim
obrnuto, i sadašnja situacija kaže da će o predlogu za povraćaj u pređašnje stanje sud
odlučiti van rasprave, a izuzetno će zakazati raspravu kada izvođenje dokaza koji utiču na
donošenje odluke o osnovanosti ovoga zahteva zahtevaju ročište. Naime, neko predloži u
predlogu za povraćaj da se izvede dokaz da neko nije mogao, recimo, da dođe na ročište, pa
predlaže 3 svedoka. Naravno, kad sud utvrdi da bi bio možda osnovan ovakav predlog, ne
4
može da ga van ročišta saslušava i onda idemo na načelo usmenosti i krećemo sa ročištem
na kome će se saslušati. Ndalje, to načelo pismenosti i usmenosti u svojoj proporcionalnosti
menjaju svoju ulogu posebno i najviše kod toga kako kreće parnični postupak, a to je da je
sada odgovor na tužbu obaveza, što znači da se neće ući u suđenje dok nemamo tužbu,
znači zahtev stranke u pismenom obliku, i obavezan odgovor na tužbu, jer ukoliko nema
odgovora na tužbu u ostavljenom roku i na način kako je to zakonom propisano doneće se
presuda zbog propuštanja. Ne više zbog izostajanja (jer nema ročišta), nego zbog
propuštanja. Potpuno nova presuda. Neće biti zakazano ročište, nego će sud doneti presudu
zato što tužena stranka nije postupila po zakonu i odgovorila na tužbu.
Ono što dalje govori o potpunoj promeni odnosa ova dva načela, jeste i nova situacija u
kojoj sud, kada je zahtev koji je istaknut u tužbi i kada se navodima iz odgovora na tužbu
činjenično stanje ne osporava, nego ostaje samo sporan osnov, znači ono što sud mora da
utvrdi u vezi zakonitosti, može bez zakazivanja ročišta da donese presudu. Ovo je potpuna
novina, i doslednom primenom takve novine sasvim sigurno će se rokovi u sudu smanjiti i
doći će se do brže pravde, jer imate vrlo često situaciju da se recimo, podnese tužba za dug.
I kaže se: «Meni kolega duguje 3.000 evra, prilažem priznanicu uz tužbu, i predlažem da
sud donese presudu da se obaveže da mi vrati tih 3.000 evra.» Tuženi u odgovoru na tužbu
(a to je do sad radio obično na ročištu) kaže: «Tačno je da sam ja od njega pozajmio 3.000
evra. Ja neću da mu platim kamatu, a u docnji sam sa razloga što sam ostao bez posla. I ne
mogu da mu vratim jer nemam odakle da platim.»
VIDA
: I, u kakvoj smo ovde situaciji, šta mislite? Da li ovde može, u ovakvom primeru da se
donese presuda bez ročišta? Ovo su navodi iz tužbe, ovo su navodi iz odgovora na tužbu.
Može! Da vidimo u okviru zakona koji bi bili argumenti, šta kaže onaj koji može?
ODGOVOR:
Pa, tuženi je priznao tužbeni zahtev, sud će ga obavezati na isplatu dugovane
sume...
VIDA:
E, hajde sad odmah da se unapred «preslišavamo». Priznao je tužbeni zahtev. Ako je
priznao tužbeni zahtev, ovakvim navodima, zašto se ne bi donela presuda na osnovu
priznanja? Da li je on priznao zahtev?
ODGOVOR:
Nije ga osporio, priznao je činjenice.
VIDA:
Priznao je činjenice. Činjenične navode. Kada imamo nesporne te činjenične navode,
znači te činjenice niko nije osporio, rekao je: «Jeste, ja dugujem. Ali, smatram da kamatu ne
treba od tad da platim, zato što sam ja hteo da mu vratim ali nisam mogao.» To je sad
pravno pitanje, od kada treba da se vrati kamata, koja nesporno pripada.
A druga stvar, od kakvog je uticaja pitanje to što on nema para zato što nije u radnom
odnosu?
ODGOVOR:
To je u vezi sa izvršenjem.
VIDA:
Tačno. Ovo je onda, pitanje izvršenja. Taj zahtev je osnovan. A to da li može ili ne
može da plati... On je napravio dug, zahtev je osnovan, on se obavezao u nekakvoj
priznanici, ili su ugovorili usmeno da će se do tog i tog datuma vratiti dug. Nije posle dana
podnošenja tužbe. Pitanje toga da li će moći da plati ili ne, je pitanje izvršenja. Pa će, ili da
se prodaje njegova kuća, a ako se predlaže obustavom, plenidbom ličnog dohotka to
5

I u toj situaciji, samo u ta 3 slučaja biće moguće primeniti to načelo, jer ovo načelo s
obzirom na drugačije postavljeni način rada, na načela koja su postavljena, neće više imati
onakav značaj kakav je do sada imalo.
Načelo javnosti
I ovo načelo je sada malo drugačije postavljeno u zakonu. Regulisano je u odredbi čl.4
st.2, i ono kaže da će sud isključiti javnost samo u slučajevima predviđenim zakonom.
Naime, i do sada je uvek postupak pred sudovima bio javan, jedino se javnost isključivala
onda kada neki poseban zakon kaže. Npr. to su statusni sporovi, gde je javnost isključena,
jer naravno ne može niko osim stranaka prisustvovati, i određenih lica, gde to zakon
reguliše i kaže da može. Onda gde postoje zahtevi u vezi zaštite privatnosti, kada sudija
kaže: «zbog zaštite privatnosti isključiće se javnost». Sve ono što predstavlja osnovno
ustavno načelo, onda kada se radi o državnoj tajni, koja je posebnim zakonom regulisana,
to su sve bile situacije kada se isključivala javnost i tu u praksi nikada nije bilo problema.
Ono gde je postojao problem u praksi, i gde se ova javnost sada menja, to je postojanje
javnosti u pogledu spisa, jer sudovanje ne čini samo suđenje već i ono što pregleda, što
znači – spis. Gde se konstatuje sve ono što se dešava na suđenju, i gde se prikupljaju dokazi.
Kod nas je to do sada rađeno na taj način što je samo dozvoljavano da spis razgleda stranka
u postupku, i izuzetno je dozvoljavao razgledanje spisa nekome ko, recimo radi naučni rad,
i predsednik suda daje dozvolu kada neko donese potvrdu da piše magistarski rad,
doktorat, ili nekakav posebno važan naučni rad, da može da izvrši uvid u spise. Međutim,
to nije javnost. Javnost je nešto što omogućava meni da pogledam i da tražim da izvršim
uvid u neke spise iako ne pišem naučni rad, iako nisam stranka u postupku, ali sam
zainteresovana da kupim neki stan. I ja želim da pogledam spise u vezi toga stana, jer sam
načula da se vodi spor u vezi stana i ne znam tačno šta je u njemu. Ako odem na suđenje,
malo ću ja saznati na jednom suđenju gde se saslušavaju svedoci u pogledu neke okolnosti
koja mene mnogo ne interesuje. Ali, ja hoću da vidim, i da ja procenim u kom trenutku je i
u kom odnosu stan u pogledu nekog mog prava koje ja želim da realizujem, da li meni liči
na to da će taj stan da promeni vlasnika pa ja neću da kupim od ovog postojećeg vlasnika,
ili ne.
E, sad, kada znate naš mentalitet, naših građana, naravno ako imamo ovakvu javnost koja
se ne bi dovoljno kontrolisala, mi bi sasvim sigurno omogućili da se krši ustavno načelo, a
to je privatnost. To je jedno od osnovnih ljudskih prava. Svako od nas ima pravo na
privatnost. Sa tih razloga je zakonom potpuno regulisano u pogledu javnosti da će u
pogledu sudećih predmeta (koji su u toku), dozvolu za razgledanje spisa morati da daje
sudija, a ne kako se do sad u praksi dešavalo da inače službenik suda kaže: «šta ste u
predmetu?» Vi kažete: «stranka», «dobro, pogledaj». A ti kažeš «ništa, ali želim da
pogledam», a on kaže «slobodan si». Znači, sudija će bitti taj koji će u toj situaciji morati da
čuje sa kojih razloga, ili ako vi to napismeno tražite, da kaže «odobrava se pisarnici da
pogleda ta stranka pregledanje celih spisa, ili se o ne dozvoljava», jer ako ne pokaže u tom
svom podnesku taj svoj interes za razgledanje spisa, nego je očigledno da želi da vidi da li se
njegov komšija svađa sa svojom ženom, pa ima nekakve razne probleme u vezi zajedničkog
šporeta, pa on ima onu prirodnu radoznalost, koju naš građanin neguje, ili ima zaista
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti