Sveučilište u Rijeci
Filozofski fakultet u Rijeci
Seminarski rad
Mekdonadlizacija društva
Predmet:
Sociologija kulture
Mentor:
prof.dr.sc. Nenad Fanuko
u Rijeci, travanj 2016.
Mekdonalizacija društva
Mekdonaldizacija
je termin koji je prvi put upotrebio sociolog George Ritzer u svojoj knjizi
„Mekdonaldizacija društva” (1993). Objasnio je da se taj proces javlja kada kultura dobije
karakteristike restorana brze hrane. Mekdonaldizacija je rekonceptualizacija racionalizacije,
ili pomicanje sa tradicionalnih načina mišljenja ka racionalnim i znanstvenom menadžmentu.
Gdje je Max Weber koristio model birokracije da pokaže put ove promjene u društvu, Ritzer
uviđa da je restoran brze hrane bolji predstavnik suvremene paradigme. U suvremenoj kulturi,
pojam mekdonaldizacije dobiva sve veću pažnju u mnogim aspektima, između ostalog i u
kulturi. Ova teza je relativno nova ideja na planu homogenizacije društva širom svijeta.
Proces mekdonaldizacije može biti sažet kao put „u kojem principi restorana brze hrane sve
više počinju da prevladavaju u mnogim sektorima američkog društva, kao i ostatka svijeta“. U
današnje vrijeme, većina zemalja se prilagodila ovoj promijeni zbog procesa globalizacije.
Iracionalnost iracionalnosti
U prvom podnaslovu se spominje iracionalnost samog pojma fast fooda. Restorani fast fooda
bi trebali hranu izdavati kupcima brzo i efikasno, ali vidimo da to nije slučaj. Kupci zbog
velike popularnosti takvih restorana kao što su McDonalds čekaju u dugim redovima pred
blagajnama ili u redovima automobila ispred driveby-a. Ovaj problem je izazvan ,jednim
dijelom, zbog niske produktivnosti radnika u takvim restoranima. Demografija koja se
zapošljava je usmjerena na adolescente koji tu rade u prosjeku četiri mjeseca i plača im je
minimalac. Ono što zapravo privlači korisnike ovakvih restorana je iluzija zabave koja se nudi
uz hranu. To se postiže sa raznim reklamama koje promoviraju razne maskote i glumci. U fast
foodovima se otvaraju razne igraone i zabavni programi samo kako bi privukli kupce te se to
uračunava u cijenu. S takvim postupkom se pobija još jedna pretpostavka o brzoj hrani da je
jeftina. Često puta bi nas puno kvalitetnija hrana izašla isto ili čak jeftinije nego u ovakvim
restoranima. Još jedan trik kojim se koriste je takozvano „načelo šećerne vate“ koje govori
kako smo spremni platiti za manje hrane ako je okus intenzivniji. Međutim mekdonaldizacija
nije vidljiva samo na fast food restoranima već i na novinama i shoping centrima. Novine su
svoj ozbiljni istraživači doprinos počele prikazivati na „zabavan način“. Shoping centri uvode
pjevače kako bi zabavljali kupce dok šeću od izloga do izloga. Sve to stvara iluziju zabave
dok je zapravo monotono gubljenje vremena. To se može primijeniti i na neke proizvode kao
što su sizzlean koji je predstavljen kao slatkiš od slanine dok to uopće nije istina, Molly
McButter i Butter Buds uopće nemaju maslaca u njima.
Još jedan fenomen koji se javlja kod mekdonaldizacije je dehumanizacija kako kupca tako i
zaposlenika. U prvom redu hrana koja se služi je od najniže kvalitete. Nezdrava je i
nekvalitetna. Ali to nije sve, zbog sve veće popularnosti kod djece usvajaju se nezdrave
navike hranjenja. Tri velike zamjerke koje se obično pripisuju McDonaldsu i sličnima su
prehrambena upitnost, hiperprodukcija te ekološka razornost.
U drugom redu se spominje način serviranja hrane kupcima. Portretira ih se kao „stoka“ ili
„mašina“ koja je tu samo da se napuni spremnik sa minimalnim kontaktom između ljudi i
samo odu dalje svojim poslom. Jedan od krivaca tomu je sam trening zaposlenika koje se
navodi da ne stvaraju nikakve prave veze između svojih korisnika. Primjer toga je kartica na
