Razvoj brzine u plivanju
Uvod
Brzinu bi smo mogli definisati kao sposobnost čoveka da
izvede određene pokrete za najkraće vreme u
zadatim uslovima. Postoje tri osnovna oblika
ispoljavanja brzine: vreme motoričke reakcije,
brzina
pojedinačnog pokreta i maksimalna frekfencija pokreta,
dok se danas u literaturi pominju dodatna tri
oblika ispoljavanja brzine: startna brzina, maksimalna
brzina i brzinska izdržljivost.
Elementarni oblici ispoljavanja brzine relativno su
nezavisni jedan od drugog, a brzinske sposobnosti
čoveka su u velikoj meri specifične. Kod većine
maksimalno brzih aktivnosti razlikujemo dve faze: faza
povećanja brzine (faza "zaleta") i fazu relativne
stabilizacije brzine. Iako se brzina ubraja u kondicijske
sposobnosti većina autora smatra da to nije samo
kondicijska sposobnost već i kordinacijska sposobnost.
Pri velikoj brzini kontrakcije veoma bitnu ulogu imaju
brza mišićna vlakna, čiji je udeo u mišićima genetski
određen, te se treningom može malo menjati. Promene
koje se mogu izazvati odnose se na pojedine
vrste vlakana na koja se treningom utiče putem
selektivne hipertrofije brzih vlakana, dok će trening
aerobne izdržljivosti izazvati umerenu hipertrofiju
sporih vlakana. Dokaz tome vidimo kod većine
današnjih sprintera koji imaju preko 70% brzih mišićnih
vlakana (dok je svetski prosek 50%).
Dakle, postoji više manifestacija brzine, pa tako i postoje
različiti treninzi za razvoj brzine. Trening brzine
se deli na: trening brzine reakcije, trening
ubrzanja, trening maksimalne brzine, trening
brzinsk
Brzinu bi smo mogli definisati kao sposobnost čoveka da izvede određene pokrete za najkraće vreme u
zadatim uslovima. Postoje tri osnovna oblika ispoljavanja brzine: vreme motoričke reakcije, brzina
pojedinačnog pokreta i maksimalna frekfencija pokreta, dok se danas u literaturi pominju dodatna tri
oblika ispoljavanja brzine: startna brzina, maksimalna brzina i brzinska izdržljivost.
Elementarni oblici ispoljavanja brzine
relativno su nezavisni jedan od drugog, a brzinske sposobnosti
čoveka su u velikoj meri specifične. Kod većine maksimalno brzih aktivnosti razlikujemo dve faze: faza
povećanja brzine (faza "zaleta") i fazu relativne stabilizacije brzine. Iako se brzina ubraja u kondicijske
sposobnosti većina autora smatra da to nije samo kondicijska sposobnost već i kordinacijska sposobnost.
Pri velikoj brzini kontrakcije veoma bitnu ulogu imaju brza mišićna vlakna, čiji je udeo u mišićima genetski
određen, te se treningom može malo menjati. Promene koje se mogu izazvati odnose se na pojedine
vrste vlakana na koja se treningom utiče putem selektivne hipertrofije brzih vlakana, dok će trening
aerobne izdržljivosti izazvati umerenu hipertrofiju sporih vlakana. Dokaz tome vidimo kod većine
današnjih sprintera koji imaju preko 70% brzih mišićnih vlakana (dok je svetski prosek 50%).
Dakle, postoji više manifestacija brzine, pa tako i postoje različiti treninzi za razvoj brzine. Trening brzine
se deli na: trening brzine reakcije, trening ubrzanja, trening maksimalne brzine, trening brzinske
izdržljivosti...
Brzina motoričke reakcije
Brzina reagovanja podrazumeva vreme reagovanja na jednostavne i složene reakcije. Za razvijanje
brzine jednostavne reakcije koristi se nekoliko metoda: metoda ponavljanja, metoda rasčlanjivanja i
senzorna metoda.
- Metoda ponavljanja - sastoji se u ponavljanju što je moguće bržeg regovanja na iznenadni znak ili
promenu situacije u okruženju. Ova metoda dovodi do poboljšanja, nakon čega dolazi do stabilizacije gde
dalji pomaci izostaju.
- Metoda raščlanjivanja - svodi se na analitički trening za brzinu reakcije u olakšanim uslovima i za brzinu
pokreta koji prate osnovnu reakciju, tako se kod sprintera koristi visoki start pri kome je opterećenje ruku
manje nego prilikom niskog starta. Holamn i Hetinger (2000) naglašavaju kako povećanje opterećanja
produžava vreme reakcije, dok bolje razvijena izdržljivost i snaga pozitivno deluje na skraćenje vremena
reakcije.
- Senzorna metoda - sastoji se od razvijanja sposobnosti registrovanja vrlo malih vremenskih intervala.
Temelji se na povezanosti brzine reakcije i sposobnosti sportiste da razlikuje veoma male vremenske
intervale. Sportista se prvo izlaže određenim signalima na koje treba što brže reagovati, ali tako da nakon
svake reakcije ima povratnu informaciju od trenera o postignutom vremenu. Na primer, start i sprint 5m,
nakon toga sportista ima zadatak da proceni vreme za koje je istrčao tih 5 metara i na kraju sportista
pokušava postići vreme koje trener zadaje.
Metodika razvoja maksimalne brzine pokreta

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti