2. OSNOVE RELIGIOZNOSTI
2.1.
Historijska perspektiva razvoja religioznosti
Nalazimo se na kraju prve decenije 21. vijeka u vremenima (post)modernizacije i globalizacije,
uticaj i značaj religije i religioznosti se ne smanjuje. Neki autori kroz historiju , ali i u
savremenijem svijetu su tvrdili da modernizacija utiče na opadanje religije i religioznosti kako na
cjelokupno drustvo tako i na individualnu svijest, ali se ova ključna ideja pokazala pogrešnom,
pogotovu na individualnom nivou. Upravo u vremenima društvene, kulturne, tehničko-
tehnološke i ekonomske modernizacije, za koje se vjerovalo da sa sobom nose izmjene u
shvatanju religije i iščezavanje religioznosti, dovode do njenog ponovnoh oživljavanja i
zauzimanja jako bitnog mjesta u životima ljudi . Ovakvo stanje Hantington (1998) objašnjava
činjenicom da je ljudima potreban novi oblik stabilne zajednice, moralnih propisa i sl. Upravo
ovakvim stavovima konkretno autor brojnih publikacija objavljenih širom svijeta Hantington
pokušava da opravda povratak svetog na svjetsku scenu, opisujući religiju kao urbani fenomen
uobličen većom religioznošću mladih u odnosu na njihove roditelje. Veoma uticajan religiolog
Piter Berger bilježi tvrdnju kako je današnji svijet i svjestki poretci uz neke izuzetke duboko
religiozan, možda čak i više nego ranije (Berger, 2008). U uslovima modernizacije koja se kreće
ka postmodernizaciji karakteristično kod mlađih generacija, dakle, društvenim uslovima bez
tradicionalnog ili anahronog, religijska vjerovanja treba da se prilagođavaju ili da odbacuju
savremene uslove. Stoga se religija u savremenom svijetu nalazi pred svojevrsnim iskušenjem:
da odbaci tradicionalno ili da se prilagodi savremenom svjetskom poretku. Odbacivanjem ili
prilagođavanjem se dvije mogućnosti koje stoje na raspolaganju vjerskim zajednicama u svijetu,
a koje prolaze kroz period sekularizacije (Isto,13). Prilagođavanje je, prema mnogim mišljenjima
a i mom lično, jedna od primarnih mogućnosti religijskog egzistiranja u savremenom društvu.
Prema nekim zvaničnim podacima i razmišljanjima, Rimokatolička crkva, Islamske zajednice,
Pravoslavna crkva i druge vjerske ustanove (ideja o ostvarivanju komunikacije sa vjernicima
preko zvanične web stranice, prilagođavajući post savremenom načinu života i sl.) bliže su,
drugoj mogućnosti, tj. prilagođavanju. Stoga ovdje ne treba zanemariti ni nelagodnu poziciju
vjerskih institucija koje se nalaze između tradicionalnog i (post)modernog. Zapravo vjerske
institucije i sama religija su u nepovoljnom možemo reći položaju i teže ka tome da budu
posrednici između živih zajednica ili velikog broja vjernika sa Bogom, a ne čuvar prošlosti i
beživotnog vjerovanja, a s druge strane, prilagođavanje modernosti nosi sa sobom i svojevrsnu
izdaju tradicionalnih načela i vrijednosti. Neosimfonija sa savremenošću je donijela veći broj
vjernika, ali sa druge strane zaustavila razvoj onoga što sa naziva „vjerni po uvjerenju“ (Krstić,
2011). S ti u vezi dolazi se do zaključka da religijama stoje na raspolaganju tri opcije: da se
odupiru, da se povuku ili da se uključe u vezu s pluralizmom (Berger, 2010a, 354-355). Ako
pogledamo unazad u 20. vijek, vidjećemo da je ovaj period obilovao brojnim turbulencijama,
ambivalentnostima i protivurječnostima, kada je riječ o uticaju, značaju i značenju religije na
prostorima Balkana ali i cjele Europe. To izvjesno možemo reći kretanje moglo bi se, ukratko
opisati kao kretanje religije od primarnog značaja za društvo i pojedinca, preko marginalizacije,
supsidijarnog i deprivilegovanog položaja religije, do trijumfalnog povratka religije i
religioznosti u svim republikama bivše SFRJ od kojih nije izuzetak ni Bosna i Hercegovina kako
u privatnim tako i u svim drugim sferama života. Kako to mnogi naučnici i poznavaoci religije
opisuju, konkretno Vrcan, do revitalizacije religije dolazi na nivou države, politike i civilnog
društva. Na državnom nivou, dolazi do deprivatizacije religije od vansistemske do sistemske
institucije, na političkom nivou, revitalizacija se ogleda u repolitizaciji religije u političkom
životu, a na nivou civilnog društva desekularizacija se očituje na iskustveni način, najviše u
porastu konfesionalne i religijske samoidentifikacije (Vrcan, 2001). Saim time istraživati religiju
i religioznost, njen uticaj, opseg i značaj je zasigurno veoma interesantan i vrlo izazovan
poduhvat, pogotovu ako uzmemo u obzir činjenicu da je religioznost vrlo složen i dinamičan
proces. Izazov je zapravo, veći ako za regionalizaciju istraživanja uzmemo područje Bosne I
Hercegovine gdje je religija i religioznost (sudeći prema empirijskoj evidenciji) bila zapuštena i
skoro napuštena, kako u smislu vjerujućih i stepena religioznih stanovnika, tako i u naučnom
smislu i interesovanju. Naime, empirijska evidencija iz perioda vladavine socijalističkog režima,
iako skromna, bilježi da je religioznost na ovim prostorima bila izrazito niska, i mnogo ispod
prosjeka u komparaciji sa državama iz regiona. Naučno-istraživački poduhvati o religiji i
religioznosti su bili još rjwđi, što sve stvara sliku o položaju i značaju religije u našem društvu.
Sociološka interesovanja za religiju su bila sasvim sporadična pojava, najčešće kao dio uzorka iz
bivših jugoslovenskih republika. Dakle, istraživanje religioznosti na ovom području je ostalo u
pozadini socioloških interesovanja, što je svakako bio jedan od motiva naše znatiželje za
istraživanjem religijske situacije. Potrebno je naglasiti da je u socijalističkom periodu vladalo
Vrlo bitan segment kada je u pitanju religija i religioznost pored mladih jesu i kompanije koje su
pogotovo usljed razvitka preduzetništva u 21. vijeku doživjele svoj procvat, čemu je doprinjeloiI
cjelokupno svjetsko ekonomsko okruženje kao i globalizacija. Dati preciznu odrednicu ovom
pojmu religije i religioznosti je vrlo kompleksan zadatak, jednako težak i ambivalentan da se
može reći da se graniči sa teškoćama koje prate definiciju religije, tj. pojam koji ovdje
proučavamo. Religiju definišemo kao, sastavni dio kulture, koja se kao kompleksan fenomen
(vjerovanja, kolektivnih emocija, rituala) pojavljuje i izvan pojedinca, religioznost se izražava
kao subjektivni, individualni, osobni aspekt religijskog fenomena (Bahtijarević, 1988). Temeljna
pretpostavka opisivanja epistemološkoga profila religijske historije jest to da je ona poput svih
humanističkih (sub)disciplina prije svega situacijska društvena, ali i politička praksa.
1
To znači
da je cirkularno vezana kako za neposredno institucionalno, društveno i političko sjedište vlastite
proizvodnje tako i za širi sociohistorijski kontekst, koji predstavljaju okvire i uvjete proizvodnje
njezina diskursa. Osim toga, religijska historija ne samo reflektira već i aktivno sudjeluje u
generiranju strukturne dinamike širega društvenog polja, čime otkriva svoj istodobno
sociohistorijski konstitutivan, ali i konstituirajući karakter. Ako se tako posmatra religijska
historija nadilazi granice uske akademske subdiscipline, postajući dinamično polje promišljanja i
kritičkih propitivanja temeljnih odrednica conditio humana u dugome historijskom trajanju.
Stoga se danas i u okviru same discipline kao njene nezaobilazne zadaće i izazovi s jedne strane
proklamiraju ispitivanje i kontinuirano elaboriranje teorijskih modela i metodoloških procedura
kako bi se religijska historija što operativnije mogla suočiti sa novim i sve zahtjevnijim
istraživačkim pitanjima, a s druge se strane apostrofira nužnost kritičke refleksije njezine vlastite
etike i politike, što je posebice aktualno u suvremenom svijetu mnogostrukih modernosti.
2
1
Dorađema i dopunjena verzija plenarnog izlaganja predstavljenog na III. kongresu historičara, koji se od 1. do 5.
oktobra 2008. održavao u Beču.
2
To su ujedno temeljna orijentacijska načela Međunarodne udruge za historiju religija (International Association
for the History of Religions), danas najutjecajnije svjetske akademske asocijacije za proučavanje religijske historije.
Udruga je osnovana 1950. godine te danas okuplja 37 nacionalnih i 5 regionalnih organizacija na programu
kritičkog, analitičkog i transkulturnog istraživanja religijskih fenomena i praksi. Detaljnije usp. http://www.
iahr.dk/iahr.htm. 1. 1. 2009. Važan doprinos u smislu artikuliranja novih teorijskih pristepe i metodoloških obrazaca
u okviru religijske historije predstavljaju radovi uvršteni u zbornik sa 17. kongresa Međunarodne udruge za
historiju religija održanog u Mexico Cityju 1995. godine. Usp. A. W. GEERTZ – R. T. MCCUTCHEON (ur.),
Perspectives on Method and Theory of the Study of Religions, Brill, Leiden–Boston–Köln, 2000. Uzoran primjer
metadisciplinarnog i kritičkog razmatranja identiteta, politike i etike religijske historije i religijskih studija u cjelini
predstavlja zbornik: J. I. CABEZÓN – S. G. DAVANEY, Identity and the Politics of Scholarship in the Study of Religion,
Routledge, London–New York, 2004. i studija: R. T. MCCUTCHEON, The Discipline of Religion. Structure, Meaning
and Rhetoric, Routledge, London–New York, 2003
Brojna su mišljenja o religijskoj historiji među kojima se npr. ističe
Hansa G. Kippenberga, jedan od
najvažnijih suvremenih njemačkih stručnjaka za religijsku historiju, njezina je afirmacija kao
autonomnog područja historijskoga istraživanja nerazlučivo povezana s fenomenom razvoja
modernoga funkcionalnodiferenciranog društva u kojem su stvorene strukturne pretpostavke da
religija, izgubivši svoju univerzalnu i neupitnu društvenokonstitucijsku i društvenolegitimacijsku
ulogu, koju je imala zahvaljujući transcendentalnim vizijama i ontološkim shvaćanjima svijeta
koje je posredovala, postane objektom znanstvene analize.
3
S druge strane, prema drugim
tvrdnjama odnosno razmišljanjima drugih naučnika kada je u pitanju religija upravo taj ontološki
i epistemološki raskid pridonio naizgled paradoksalnoj činjenici da religija, kao tipični preostatak
predmodernoga doba, postane svojevrstan lakmus pomoću kojega su humanističke znanosti u
nastajanju autoreferencijalno propitivale stepenj modernosti i racionalnosti savremenoga
društva.
4
Religijska historija u postupnom procesu
emancipacije religijske historije iz teološko-
dogmatskog okvira i njezina epistemološka i metodološka konstitucija mogu se pratiti od sredine
17. vijeka istodobno kao simptom, ali i posljedica društvenih, političkih i ontoloških promjena
nastalih ustrojavanjem poretka modernosti. Zapravo razvojem i napredovanjem tehnološke,
obrazovne i političko-socijalne revolucije dolazi do korjenitih promjena kako u shvaćanju
identiteta pojedinca, njegove autonomije i mogućnosti aktivnoga racionalnog djelovanja, tako i u
poimanju društvenoga i političkoga poretka čija je prirodno i božanski proviđena hijerarhijska
struktura radikalno dovedena u pitanje zbog gubitka sakralne legitimacije, što je u krajnjoj
konzekvenciji otvorilo veće moguć- nosti modifikacije istog tog poretka zahvaljujući
svršnoracionalnoj kolektivnoj akciji. Ovaj proces sekularizacije nije bio kontinuiran i linearan
proces »raščaravanja« svijeta i sukladno tome oslobođenja ljudskih individualnih i kolektivnih
potencijala, već je i sam reflektirao temeljnu antinomiju modernosti koja se očituje u
paradoksalnoj proporcionalnosti između povećanja stupnja autonomije, ali i nevidljivih kontrola
karakterističnih za moderno »društvo discipline«.
5
3
H. G. KIPPENBERG, Discovering Religious History in the Modern Age, Princeton University Press, Princeton &
Oxford, 2002., VII-XII.
4
G. BENAVIDES, »Modernity«, u: M. C. TAYLOR, Critical Terms for Religious Studies, Chicago, 1998., 186–204
5
. P. WAGNER, A Sociology of Modernity, Liberty and Discipline, Routledge, New York–London, 1994.
Definicija religije je neophodna kako bismo mogli razlikovati i prepoznati religiju od onoga što
religija nije. Definicija je po sebi neophodna kao linija razgraničavanja između religije i ostalih
simboličkih sistema. Stoga, definicija religije nam je potrebna u naučnom proučavanju religije i
religioznosti, jer kako smo već konstatovali, bez definicije ostajemo i bez razgraničavanja
religije od ostalih ne-religijskih ideja, vjerovanja, ponašanja. S druge strane, ako prihvatimo neku
definiciju religije, prijeti nam opasnost da zbog nekih pojava koje se ne uklapaju u nama
prihvatljivu definiciju izgubimo iz vida, iako je riječ o religijskim pojmovima (Šušnjić, 1998:33).
Pozivajući se na zapadne istraživače religije Bjankija (Bianchi), Spajroa (Spiro), Breliha
(Brelich), i njihove teškoće pri istraživanju i definisanju religije, Shodno ovome može se djelom
zaključiti da se definicijom religije ne može zauzeti mjesto istraživanja, ali se bez definicije ne
može obaviti primarno istraživanje religije. Otuda proizilazi Ii predlaže se da je bolje imati
nekakvu nego nikakvu definiciju religije, jer i oni koji polaze u istraživanje religije i religioznosti
u stvari pretpostavljaju neku definiciju. Tako možemo reći da definicija koju prihvatimo nije ni
zatvorena ni vječna. Cjelovita definicija predmeta koji je teško sputati u okvire jedne definicije i
koji se stalno mijenja, prilagođava i nadopunjuje u zavisnosti od svih promjena koje će se
dešavati u vjerskom životu ljudi, po mišljenju nije moguća (Šušnjić, 1998:33). Za naš rad je
važno pozabaviti se pitanjem definisanja religije iz naučnih principa, a koje iziskuju jasno i
precizno izražavanje , kao i da razgraničimo religiju od onoga što religija nije po svojoj suštini.
Za naše istraživanje prikladnija je uža (supstantivna) definicija religije, definicija koja religiju
posmatra po njenoj suštini, po specifičnostima koje su karakteristične, a na osnovu kojih bismo
neki pojam mogli nazvati religijom. Ovo je uzeto samo radi olakšanja i preciznijeg istraživanja
nikako zato što smo se fiksno odlučili odnosno prilonili isključivo i sa mo jednoj definiciji
relligije. jer, kao što smo konstatovali, ne postoji definicija ili pravac u definisanju religije koji
na neki način nije upitan. Ako se u empirijskim istraživanjima rukovodimo širokom definicijom
religije i religioznosti koja pretenduje na izučavanje religijskog vjerovanja, pripadanja ili
ponašanja, dobiće se jedni rezultati, a sasvim druge rezultate dobijamo kada religiju odredimo
uže, na primjer kao dogmatsku, institucionalizovanu religiju i religioznost.
