Visoka medicinska škola strukovnih studija „Milutin Milanković“,

Beograd

Seminarski rad

Predmet: Protetika i ortotika

Tema:  

ORTOZE

PROFESOR:                                                       STUDENT:

Dr.  Igor Popović                             

         Miloš Gajić

                

                            Bojan Kovačević

         Katarina Milošević

  

  

Beograd, 2017.

Sadržaj:

1.Uvod.....................................................................................................3

2. Ortoze za kičmu..................................................................................4

3. Ortoze za gornje ekstremitete............................................................11

4. Ortoze za donje ekstremitete.............................................................20

5. Literatura

background image

2. Ortoze za kičmu

Postoje   četiri   osnovna   cilja   primene   ortoza:   1.   kontrola   položaja   kičme   primenom 

spoljnih sila; 2. korekcija abnormalnih krivina; 3. dodatna stabilizacija kičme kada meka tkiva ne 

mogu adkekvatno da ostvare ulogu stabilizatora; i 4. ograničenje pokreta spinalnog segmenta 

posle   akutne   traume   ili   operacije   radi   zaštite   od   daljeg   povređivanja.   U   slučaju   traumatske 

povrede kičme, najvažniji cilj je zaštita kičmene moždine i korena nerava. Drugim rečima, cilj 

primene ortoze je kontrola položaja kičme primenom spoljnih sila radi zaštite, imobilizacije, 

potpore ili korekcije deformiteta.

Ovi ciljevi se ostvaruju preko biomehaničkih efekata potpore trupa i glave, kontrole pokreta i 

ponovnog centriranja kičme. Kada je u pitanju vratna kičma, dodatni biomehanički efekat se 

postiže transferom dela težine glave na trup kada je pacijent u uspravnom položaju.

Spinalne ortoze mogu da imaju i negativne efekte, uključujući aksijalnu mišićnu atrofiju usled 

smanjene   mišićne   aktivnosti.   Kontrola   pokreta   primenom   ortoze   takođe   dovodi   do   pojave 

kontraktura imobilizovanog dela. Štaviše, može se javiti psihološka zavisnost, čime se podstiče 

fizička zavisnost od ortoze. Psihosocijalni i ekonomski faktori mogu takođe imati negativan 

uticaj tokom kontinuiranog korišćenja ortoze.

CERVIKALNE ORTOZE

Pravilna preskripcija cervikalne (vratne) ortoze zahteva poznavanje opštih ortotičkih principa i 

biomehanike vratne kičme, kao i razumevanje indikacija i ograničenja specifičnih vratnih ortoza. 

Sve   spinalne   ortoze   koriste   princip   sistema   raspoređivanja   pritiska   na   tri   tačke.   Korektivna 

komponenta sile se idealno nalazi na pola puta između suprotstavljenih sila. Kao u prvoklasnom 

sistemu poluga, svaka korektivna sila koja se primeni zavisi od mesta dejstva i intenziteta i 

udaljenosti od ose rotacije. Efikasnost vratne ortoze se određuje na osnovu njene sposobnosti da 

se odupre ne samo glavnom pokretu, već i međusegmentalnim pokretima. 

Okcipitalno-atlanto-aksijalni   kompleks   (C1i   C2)   je   jasno   određena   anatomska   i 

funkcionalna jedinica. Okciput-C1 artikulacija je sposobna za značajnu fleksiju i ekstenziju, sa 

nižim stepenom lateralnog savijanja i vrlo malom aksijalnom rotacijom. Atlanto-aksijalni zglob 

(C1-C2) je složeniji i češće zastupljen u patološkim procesima. Primaran pokret je rotacija, sa 

mnogo   manjom   komponentom   fleksije-ekstenzije.   Rotacija   u   ovom   zglobu   čini   skoro   50% 

celokupne rotacije vratne kičme kod odrasle osobe. 

Biomehanički efekti spinalnih ortoza zavise od mesta na koje su postavljene, pravca i 

intenziteta sile koja deluje, zategnutosti same ortoze i stepena sile kojom joj se pacijent odupire. 

Spinalna   trauma   ponekad   dovodi   do   nepredvidive   nestabilnosti;   zato   se   data   ortoza   mora 

“testirati”   da   bi   se   proverila   njena   efikasnost.   Za   proveru   efikasnosti   ortoze   kod   određenog 

pacijenta, kliničar treba da uradi rendgenske snimke u različitim položajima za vreme nošenja 

ortoze.

Pri postavljanju vratne ortoze, cilj je da se uspostavi kontrola položaja kičme primenom 

spoljne sile. Međutim, vratna kičma je najpokretniji deo cele kičme, pri čemu se pokret prostire u 

više ravni. Količina spoljne sile koja se aplikuje na malu površinu brade i potiljka treba da bude 

ograničena   kako   bi   se   sprečili   problemi   sa   lokalnom   ishemijom   usled   pritiska.   Adekvatan 

kontakt ortoze sa koštanim strukturama lobanje i toraksa je anatomski težak. Potiljak je okrugao i 

brada se lako podiže iz mandibularne potpore ekstenzijom gornje vratne kičme. 

Klasifikacija vratnih ortoza može se izvršiti na nekoliko načina. Osnovna podela vratnih 

ortoza je na:1. Kragne za vrat, 2. ortoze s potpornim metalnim šipkama, 3. cervikotorakalne 

ortoze i 4. halo ortoze. Najviše se koriste sledeće ortoze: 1. meke i krute kragne, 2. Filadelfija 

ortoze, 3. SOMI (sternalno-okcipitalno-mandibularni imobilizatori) ortoze i 4. ortoze s metalnim 

šipkama   (dve   ili   četriri),   5.   Jejl   cervikotorakalne   ortoze,   6.   termoplastična   Minerva   ortoza 

(mider) i 7. halo ortoze.

Postoji   nekoliko   osnovnih   tipova   kragni   za   vrat.   Meka   kragna   za   vrat   pravi   se   od 

sunđeraste gume na koju se stavlja navlaka, ne iziskuje veće troškove, lako se pravi i većina 

pacijenata je dobro prihvata. Ona ne ograničava pokret vrata ni u jednoj ravni. Pruža toplotu i 

psihološku utehu ali ne i potporu. Verovatno i služi samo kao podsetnik da vrat treba držati 

relativno mirno. 

Kruta   kragna   se   pravi   od   tvrdog   polietilena.   Može   imati   okcipitalnu   i   mandibularnu 

potporu. Kruta kragna bez mandibularne i vratne potpore ne imobiliše u bitnoj meri vratnu 

kičmu. Sa ove dve potpore, veće je ograničenje u fleksiji i ekstenziji, ali nije toliko efikasno. Ne 

ograničava lateralno savijanje ni rotaciju. Ne naslanja se na toraks. Može pritisnuti ključnu kost, 

stvarajući oblasti visokog pritiska sa osećajem nelagodnosti. 

background image

napred. Mandibularni deo ima samo jednu šipku, koja je takođe pričvršćena napred. Ove šipke su 

napravljene od čvrstog aluminijuma. Kaiševi se ukrštaju ispod ruku do podnožja dela koji ide 

preko grudi. Pacijenti dobro podnose SOMI ortozu. Ona se može aplikovati dok je pacijent u 

ležećem položaju – što je prednost ako pacijent ima povredu kičmene moždine. Sadrži i opcioni 

deo   za  glavu   koji   se   zakopčava  na   okcipitalnom   delu   i   prelazi   preko   čela.   Ovo   dozvoljava 

skidanje   mandibularne   potpore   u   toku   jela.   Relativno   je   efikasna   u   ograničavanju   fleksije-

ekstenzije.

Postoje dve vrste halo ortoza koje se trenutno koriste za kontrolu pokreta vrata. To su 

halo kalup

 i 

halo prsluk

. Halo aparat je isti na svakoj ortozi i sastoji se od čvrstog metalnog ili 

grafitnog prstena koji je pričvršćen za glavu uz pomoć četiri pina za fiksaciju, dva napred i dva  

pozadi. Ovaj obruč je spojen sa četiri šipke koje se spuštaju od glave ka gornjem delu tela preko 

kojeg je prebačen ili čvrsti polietilenski prsluk ili gipsani kalup, koji doseže skoro do pupka. Ako 

je bitno da kalup bude priljubljen na grudima, izrađuje se distalno sa kontaktom na karlici.

 

Torakolumbosakralne ortoze

Lumbosakralne   (LSO)   i   torakolumbosakralne   (TLSO)   ortoze   se   prepisuju   češće   od 

cervikalnih ortoza. Postoji više varijacija u dizajnu za svaki tip, i samim tim više eponima. 

Pravilna   preskripcija   torakolumbalne   ortoze   (TLO)   zahteva   poznavanje   opštih   principa 

postavljanja udlaga i biomehanike torakalne i lumablne kičme, kao i razumevanje indikacija i 

ograničenja specifičnih torakalnih i lumbalnih ortoza. 

Sakralni deo se može smatrati “osnovom” kičmenog stuba. On je čvrsto povezan sa 

ilijumom   formirajući   pelvis,   koji   se   slobodno   okreće   na   glavama   femura.   Pri   uspravnom 

položaju,   fleksija   pelvisa   na   femuru   prouzrokuje   kompenzujuću   ekstenziju   lumbalne   kičme 

(povećanu   lumbalnu   lordozu   sa   povećanjem   lumbosakralnog   ugla).   Isto   tako,   ako   postoji 

povećanje lumbosakralne lordoze, može doći do povećanja torakalne fleksije ili kifoze.

Kao i u vratnoj kičmi, obim pokretljivosti svakog kičmenog segmenta je u direktnom 

odnosu  sa  anatomijom date  oblasti.  U torakalnom delu  kičmenog  stuba,  strane  su  primarno 

orijentisane u horizontalnoj ravni. Svaki pršljen je bilateralno zglobljen za rebro, pri čemu je 

Želiš da pročitaš svih 39 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti