Alternativa u popularnoj muzici
Dok se mainstream u prošlosti popularne muzike definirao kao tendencija monokulturalnoj
formi prozivodnje, a alternativa/opozicija obratno od toga, danas ta linija razgraničenja više
nije tako jasna. Ekonomske strukture u pozadini muzičkog izvođača više ne govore tako jasno
o njegovoj pripadnosti jednoj od te dvije strane. Ostaje pitanje tko i što danas reprezentira
alternativu i pod kojim uvjetima.
Industrija popularne kulture danas je jedan od najprofitabilnijih ekonomskih sektora. Jedan od
dva najznačajnija njena područja upravo je muzička industrija. Područje popularne muzičke
kulture već se dugi niz godina dijeli na dva marketinška segmenta: mainstream segment i
alternativni segment. Dok se pripadnicima tzv. mainstream segmenta smatra one koji
tendiraju monokulturalnim formama proizvodnje i uglavnom se ne bave rušenjem
tradicionalnih postavki društva koje ih je stvorilo, tzv. alternativom tj. opozicijom
mainstreamu smatra se upravo obratno. Opozicija mainstreamu ima sklonosti izazivanja
tradicionalnih vrijednosti i ne-tendiranju monokulturalnim formama proizvodnje. No u
posljednjih par godina broj tzv. alternativnih muzikenih izvođača eksponencijalno raste, te se
pojavom sve više od njih na najkomercijalnijim tv-postajama i vrhovima top-ljestvica
postavlja pitanje vrijedi li još stara granica između mainstreama i alternative. Što je ustvari
danas muzička alternativa i postoji li ona uopšte?
1. Razgraničenje pojmova - mainstream i alternativa
Mainstream u polju kulture se definira kao „normalizirajuća, monokulturalna forma
proizvodnje, ili takva koja tendira prema njoj." Najbolji su primjer toga filmovi holivudske
industrije koji slijede uvijek iste, već isprobane formule, sa što manje odstupanja. Istovremeno
se tržište opskrbljuje sa što većom raznolikošću proizvoda, no taj proces uglavnom služi kao
faza testiranja za kasniju „mainstreamizaciju" proizvoda. No, odnosi se s vremenom
mijenjaju. „Babyboom" generacija SAD-a i Europe počinje objedinjavati težnje za boljom i
svijetlijom budućnošću narednih generacija.
Međutim, te generacije ne žele čekati nego žele tu blistavu budućnost odmah, a ono što
pronalaze kao medij tih težnji je upravo popularna kultura. U mladeži i njihovoj uspješnoj
artikulaciji protesta kroz rock'n'roll uobličuje se prijelom socijalnih zahtjeva kapitalističkog
društva. Istovremeno se javlja paradoksalna situacija u kojoj medij „disidencije" može jedino
tada biti učinkovit, kada se uspije održati na tržištu - kada uspije doprijeti do dovoljnog broja
ljudi. U suprotnom, njegova poruka ostaje neprenesena.
Veliki utjecaj na razradu ovih pojova imala je analiza pripadnika Frankfurtske škole, Adorna i
Horkehimera, koji tvrde da industrija popularne kulture slijedi pravila kapitalističkih tržišta i
da, shodno tome, ne može biti smatrana ničim drugim doli sredstvom očuvanja „statusa quo".
Oni primjećuju kako često naglašavane diferencijacije na tržištu ustvari nisu diferencijacije jer
„postoji nešto za svakoga tako da nitko nije isključen". Nadalje, primarna je funkcija
industrije ta da radi shematiziranje za svoje kupce, te je svaka devijacija od norme ustvari
mutacija već unaprijed ukalkulirana u sistem, koja služi njegovom ponovnom potvrđivanju.
Ova perspektiva ostavlja malo prostora za nadu, budući da prema njoj proizvodi iz kulturne
industrije, o kakvima god da se radi, a priori ne mogu biti sredstvo oslobođenja ili disidencije,
budući da je u njima već automatski inkorporirana zarada u obliku marketinške strategije koja
se prodaje kao ideologija.
(http://en.wikipedia.org/wiki/Big_Four_record_labels) Takođe, dovoljno je samo malo
prosurfati Internetom kako bi se ustanovilo da većina tzv. alternativnih izvođača pripada ili
nekoj od tih diskografskih kuća izravno, ili pak nekoj od manjih, „nezavisnih" diskografskih
kuća koja je dio jedne od četvero velikih. Npr. američki bend Korn, na čijem se koncertu
redovito mogu susresti pripadnici „alternativnih subkulturalnih grupa" i čije se pjesme u
Zagrebu mogu čuti samo u alternativnijim mjestima za izlaske kao što je Močvara, te kraj
čijeg imena u Wikipediji stoji „nu metal/alternativni metal bend", od 1993. do 2003. godine
izdavao je svoje muzičke uratke pod okriljem Sony BMG Music Entertainmenta/ Epic
Recordsa, a od 2005. do danas ih izdaje pod etiketom EMI/ Virgin Recordsa.
(http://en.wikipedia.org/wiki/Korn) Ovo „alternativni" bend takođe postaje pomalo upitno kad
se pogledaju podaci o prodaji nosača zvuka tog benda na istoj stranici.
Istu bismo stvar mogli pokazati na primjeru još nekolicine muzikenika koje njihovi poklonici
ne smatraju mainstreamom - američki bend System of a Down koji ima sklopljen ugovor sa
Sony BMG-om, američki bend Deftones, koji izdaje pod okriljem Madonnine diskografske
kuće Maverick, zatim navodno još alternativniji američki bend Dredg koji izdaje za
diskografsku kuću Interscope koja se nalazi pod okriljem veće diskografske kuće -Universal
Music Group, te Slipknot ili Type O Negative koji spadaju u kategoriju alternativnog metala,
a pod okriljem su Roadrunner Recordsa koji distribuiraju svoju glazbu putem Universal
Music Groupa.
Iz svega navedenog evidentno je da se pod današnjim pojmom „alternative" više ne
podrazumijeva disidencija ili nekakav otpor ustaljenim kapitalističkim strukturama. No,
pesimistična teza koja stoga zaključuje da otpora nema upitna je već samim time što je očito
da disidencija i konzumerizam u današnjem muzičkom svijetu više nisu ni približno jasno
razgraničeni. Ostaje pitanje gdje je tada disidencija danas, te što danas predstavlja alternativu.
