Odlomak

UVOD

Većina sportova koji se igraju na terenu, kao što su fudbal, rukomet, košarka, odbojka, ragbi, tenis i ostali, zahtevaju izuzetno brze pokrete celog tela, koji se u većini slučajeva izvode kao reakcija na kretanje lopte, protivnika ili pak saigrača. Ova izuzetno važna komponenta izvođenja sportiste se najčešće opisuje kao agilnosti. Razvoj agilnosti je u većini slučajeva jedan od zadataka kondicionog trenera, međutim jasno razumevanje karakteristika „agilnih“ sportista, te najboljih metoda za njen razvoj  je nedovoljno, pogotovo ukoliko se usporedi sa razvojem ostalih komponenata fizičke pripremljenosti, kao što je jačina i brzina. Sa time u vezi, svrha ovog diplomskog rada jeste pregled dosadašnjih saznanja o agilnosti, te iznošenje smernica za razvoj ove izuzetno važne motoričke karakteristike.

2. DEFINISANJE AGILNOSTI
U ovom trenutku, unutar zajednice sportskih naučnika, ne postoji saglasnost oko jasne definicije agilnosti. Agilnost se tradicionalno definiše kao sposobnost da se rapidno promeni smer (Bloomfield, Ackland i Elliot, 1994; Clarke, 1959; Mathews, 1973), ali i kao sposobnost da se promeni smer rapidno i precizno (Barrow i McGee, 1971; Johnson i Nelson, 1969). Chelladurai (1976) napominje da niti jedna definicija agilnosti ne uzima u obzir perceptualne komponente i komponente donošenja odluka, koje su uključene u većini sportova. U novijoj literaturi, autori su u definiciju agilnosti uključili i promenu smera kretanja celog tela, kao i rapidno kretanje i promenu smera kretanja ekstremiteta (Baechle, 1994; Draper i Lancaster, 1985). Verstegen i Marcello (2001)  navode da „…agilnost dozvoljava sportisti da reaguje na stimulus, startuje brzo i efikasno, da se kreće u pravom smeru i da bude spreman da promeni smer kretanja, ili da se brzo zaustavi sa ciljem izvođenja sportske tehnike brzim, glatkim, efikasnim i ponovljivim načinom.“ (str. 140-141).
Poteškoće u pronalaženju prihvatljive definicije agilnosti su najverovatnije rezultat višestrukih faktora iz različitih disciplina sportske nauke, koji utiču na manifestaciju agilnosti. Biomehaničar može agilnost posmatrati iz ugla mehaničkih promena  uključenih u promenama pozicije tela. Sportski psiholog, koji se bavi motornim učenjem, može na agilnost gledati sa aspekta  obrade informacija uključenih u vizuelnom osmatranju, donošenju odluka, te reagovanju na spoljašni stimulus, kao i sa aspekta procesa koji se javljaju prilikom učenja i pamćenja odgovarajućih motornih veština. Kondicioni treneri mogu agilnost definisati sa aspekta motoričkih sposobnosti potrebnih kod promene smera kretanja.
Razlike u definicijama agilnosti mogu biti objašnjene različitim perspektivama autora, te naučnim područjima kojima se bave. Sveobuhvatna definicija agilnosti treba uzeti u obzir fizičke zahteve (kondicija), kognitivne procese (motorno učenje) i tehničke veštine (biomehanika) uključene u izvođenje agilnosti.
Nedavno su Young, James i Montgomery (2002) predstavili sveobuhvatnu klasifikaciju agilnosti. Ovi istraživači su adresirali višestruke faktore uključene u manifestaciju agilnosti.  Detaljnije, Young i sar. (2002) navode da postoje dve glavne komponente agilnosti – (1) brzina promene smera kretanja (BPSK) i (2) perceptualni faktori i faktori donošenja odluka. Unutar ove dve glavne komponente postoje sub-komponentne, prikazane na Slici 1.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Više u Sport

Komentari