Odlomak

Opšti principi antimikrobnog djelovanja
Hemioterapijski ili antimikrobni lijekovi su suptance koje po principu selektivne toksičnosti sprečavaju
razvoj patogenih bakterija i drugih mikroorganizama, a da je ta toksičnost podnošljiva za domaćina.
Antibiotici su antimikrobne supstance dobijene iz saprofitnih bakterija ili gljivica ( plijesni, streptomicete).
Selektivno toksično dejstvo se zasniva na biohemijskim i metaboličkom razlikama između patogenih mikroba
i čovjeka. U zavisnosti od vrste organizma koji prouzrokuje infekciju, antiinfektivni lijekovi se dijele na
antibakterijske, antivirusne, antigljivične, antiprotozoalne i antihelmintike. Po načinu dejstva antibakterijski
se dijele na bakteriostatske i baktericidne. Podjela nije striktna pa u većim dozama neki bakteriostatik
može postati baktericidan. Kada koristimo bakteristatske, za suzbijanje rasta i razmnožavanja, računamo na
pomoć samog organizma, a ako pomoć nije adekvatna bolje je koristiti baktericidne. Baktericidno djelovanje
pogađa samo bakterije koje se dijele, međutim česti su recidivi pa se terapija mora produžavati. Baktericidi
su penicilin, cefalosporini, streptomicin, gentamicin, neomicin, bacitracin, rifampicin, izoniazid….
Bakteriostatski su tetraciklin, hloramfenikol, eritromicin, klindamicin, sulfonamidi….
Opšti principi antiinfektivne terapije nalažu da se antibiotici primjenjuju samo kada se pouzdano zna da je u
pitanju bakterijska infekcija, da ne bi došlo do poremećaja normalne flore, pojave rezistencije,
preosjetljivosti, ili toksičnosti. Potrebno je pravilno izabrati lijek ili uraditi antibiogram (pogotovo kod g-).
Profilaksa antibioticima samo u slučaju endokarditis lenta i postoperativnoj sumnji na infekcije. Empirijsak
terapija je primjena lijeka protiv predpostavljenog uzrokovača bolesti jer se nema vremena čekati rezultate
analiza. Kombinovana terapija se koristi u slučaju mješovitih bakterijskih infekcija, u cilju postizanja
sinergizma (efekti kombinacije jači), u cilju sprečavanja rezistencije, smanjenja toksičnosti i sprečavanja
enzimske inaktivacije antibiotika.
Mehanizam djelovanja antibiotika
Postoje 4 mehanizma:

  •  Inhibicija sinteze ćelijskog zida
  •  Promjena permeabilnosti ćelijske membrane i aktivnog transporta kroz ćelijsku membranu
  •  Inhibicija sinteze proteina, tj.inhibicija translacije i transkripcije genetskog materijala
  •  Inhibicija sinteze nukleinskih kiselina

Inhibicija sinteze ćelijskog zida ( penicilini, cefalosporini, bacitracin, cikloserin, vankomicin). Ćelijski zid
sadrži kompleks polisaharida ( N-acetil-glukozamin i acetilmuraminska kiselina) i unakrsno vezanih
polipeptida koji se zove mukopeptid, murein ili peptidoglikan (sisari to nemaju). Mnogo je deblji kod g+ nego
g- bakterija. Prvi korak je vezivanje za ćelijski zid preko receptora u zidu koji se zovu «proteini za vezivanje
penicilina» (PBP, Penicilin-Binding-Protein). Poslije vezivanj beta-laktamskog lijeka prestaje sinteza
peptidoglikana. Slijedeći korak je otklanjanje inhibitora autolitičkog enzima u zidu bakterije i nastaje smrt i
liza. Međutim, neke bakterije produkuju enzime beta-laktamaze pod genetskom kontrolom plazmida, koje
otvaraju beta-laktamski prsten i time razaraju antibiotik, te tako postaju rezistentne (stafilokok i gcrijevne
bakterije). Ali se onda antibioticima dodaju klavulanska kiselina i sulbaktam, koji vezuju betalaktamaze
i tako sprečavaju njihovo razorno dejstvo po peniciline. Bacitracin i vankomicin inhibiraju rane
faze sinteze peptidoglikana koje se odigravaju u unutrašnjosti ćelije, pa trebaju prvo ući u nju. Cikloserin je
analog D-alanina koji inhibiše sintezu peptidoglikana blokirajući alanin-racemaze, enzim koji je bitan pri
inkorporaciji D-alanina u peptidoglikan

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Komentari