Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji robe

Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji roba donesena je 1980., a na snagu stupa 1988. godine u svim europskim zemljama i u SAD-u. Prethodile su joj dvije Haške konvencije – ULIF i ULFIS. Bečka konvencija dovela je do unifikacije prava međunarodne trgovine, čime je ostvaren preduvjet za efikasno odvijanje međunarodnih transakcija.

Države članice donijele su ovu konvenciju u svrhu:
  –  ublažavanja teškoća koje se javljaju kad je ugovor sklopljen između prodavatelja i kupca stvari sa sjedištem u različitim državama i pružanja suvremenog pravila za međunarodnu prodaju
    smanjenja potrebe iznalaženja prava po kojem će se ugovor prosuđivati-
    izbjegavanja primjene kolizijskih pravila-


Struktura konvencija sastoji se od četiri dijela:

1.    Područje primjene i opće odredbe ( čl.1 – 13. )
2.    Sklapanje ugovora ( čl.14 – 24 ); obuhvaća ponudu, prihvat, opoziv, te trenutak sklapanja ugovora
3.    Prodaja robe ( čl. 25 – 88 ); obuhvaća odredbe o ispunjenju ugovora
4.    Zaključne odredbe ( čl. 89 – 100. ); obuhvaća stupanje na snagu ( 1.1.1998 .), federalna klauzula, pristupanje, otkaz, rezerve.