Direktne strane investicije

DIREKTNE STRANE INVESTICIJE

Jedna od bitnih karakteristika svjetske privrede u posljednje tri decenije je povećani obim stranih ulaganja.Kapital se kretao u različitim formama,od direktnih stranih ulaganja do klasičnog pozajmljivanja na međunarodnom finansijskom tržištu. Direktne strane investicije predstavljaju glavni oblik plasmana privatnog kapitala razvijenih zemalja u zemljama u razvoju.Pod direktnim stranim investicijama podrazumijevamo takav oblik ulaganja kod koga ulagač obezbjeđuje pravo svojine,kontrole i upravljanja nad firmom u koju su uložena sredstva radi ostvarivanja nekog dugoročnog ekonomskog interesa.Preko ovog oblika ulaganja strani ulagač obezbjeđuje svoj aktivan odnos u radu i poslovanju firme u koju su sredstva uložena. Direktne strane investicije nastaju prema statističkim kovencijama MMF-a kada rezidenti jedne zemlje postanu vlasnikom 10 ili više posto nekog preduzeća u drugoj zemlji.
Ugovorom o ulaganju zasnivaju se obligaciono-pravni odnosi između ulagača.Ugovor se zaključuje između subjekata koji pripadaju raznim državama, odnosno na koje se primjenjuje različito zakonodavstvo.Riječ je o obligacionim odnosima sa elementom inostranosti.
Ugovor je pored zakona, osnovni izvor za identificiranje i interpretiranje pravila kojima se razrješavaju sporovi do kojih dođe u periodu realiziranja posla.

 
1. Istorijski razvoj stranih ulaganja
Počeci stranih ulaganja su u 16. vijeku u Evropi gdje počinju da se stvaraju prave trgovine koje se proširuju po čitavoj Evropi,a njihove predstavništva se otvaraju u svim većim trgovačkim centrima.Što se tiče preduzeća industrijska revolucija je imala izuzetan uticaj na njihov razvoj.Povećavaju se kapaciteti preduzeća,stvara se nova organizacija te se snažnije izlazi na svjetsko tržište.To je omogućilo brže stvaranje multinacionalnih preduzeća koja će u vremenu koje dolazi postati lokomotiva koja će naprijed povući svjetska ulaganja.
U ovoj fazi investira se na stranom tržištu prvenstveno u trgovačka preduzeća sa ciljem povoljnijeg nabavljanja sirovina,kao i plasmana gotovih proizvoda.
U periodu između dva rata investicije su se stalno povećavale.Multinacionalna preduća su snažnije počela da investiraju u naftne izvore posebno u kolonijama. Nakon drugog svjetskog rata za razliku od ranijih ulaganja koja su uglavnom bila motivirana osiguranjem sirovina,počinje se ulagati u razvoj novih tehnologija,menadžment znanja i osvajanje novih tržišta.
Period do 1960.god. karakteriše snažna američka investsticiona dominacija jer je oko ¾ investicija došlo iz USA.Karakteristika 70-tih je jačanje evropskih multinacionalnih kompanija te njihovo snažnije investiranje u svijetu.Početak osamdesetih karakterišu značajna ulaganja TNK u zemlje u razvoju,gdje je osnovni motiv ulagača bio jeftina radna snaga.Karakteristika 90-tih je da osnažene i već dovoljno razvijene neke od zemalja u razvoju se pojavljuju kao značajni svjetski ulagači.
Kroz ovaj kratki prikaz vidi se da su počeci investiranja vezani za početke svjetske trgovine, a da se pravi razvoj stranih ulaganja vezuje za početke moderne industrije.

 
2. Motivi stranih ulagača
Glavni cilj svih ulaganja je profit. Najvažniji potciljevi,koji u svojoj osnovi opet za cilj imaju ostvarivanje maksimalne oplodnje angažovanog kapitala su:težnja za osvajanjem novih tržišta,niža cijena rada,osiguranje izvora urednog snabdijevanja,itd.

•  Težnja sa osvajanjem novih tržišta je jedan od najvažnijih motiva stranih ulagača.Ako je ulazak jedne kompanije na neko za nju interesantno tržište otežan makroekonomskom politikom države ili aktivnostima konkurencije na tom tržištu ona će pokušati ući na to tržište strategijom ulaganja.Kad je u pitanju zemlja u koju se ulaže,onda je interes te zemlje uglavnom što brži razvoj na osnovu stranog kapitala koji se ulaže u tu zemlju.Kod ulagača se radi u principu,o osvajanju novih odnosno proširenju postojećih tržišta,a sve u cilju povećanja profita kao osnovnog cilja svih ulaganja.
•  Niža cijena rada kao faktor ulaganja je potaknula multinacionalne korporacije da koristeći jeftinu radnu snagu organizuju proizvodnju po znatno nižim troškovima što je doprinjelo da njihovi proizvodi postanu još konkurentniji na svjetskom tržištu.
•  Strani ulagač radi osiguranja urednog snabdijevanja svoje proizvodnje potrebnim sirovinama ulaže u stranu zemlju i u isto vrijeme dolazi do jeftinijih i kvalitetnijih sirovina što u krajnjem slučaju utiče na sniženje ukupnih troškova odnosno pojeftinjenje finalnog proizvoda koji na taj način stiče bolji položaj na tržištu.

U nastojanju da se odgovori na pitanje zašto, kako i gdje će doći do direktne strane investicije može poslužiti OLI teorija.Prema toj teoriji motiv za pokretanje direktne strane investicije nastaje kada su ispunjena tri važna uvjeta:prvo,kad postoje vlasničke prednosti zbog posjedovanja specifične neopipljive imovine(ownership advantages-O),drugo,kad su koristi od vlastite proizvodnje,odnosno od internacionalizacije veće od koristi što ih donosi prodaja licenci(internalization-I ),i treće,kad postoje prednosti lokacije(location-L).