Odlomak

EKOSISTEM
Pojam ekosistema je novijeg datuma ako posmatramo istorijski, mada su ideje o jedinstvu organizama i okoline, odnosno čoveka i prirode prisutne još u dalekoj prošlosti. Prvi put termin ekosistem uvodi Taensley, 1935, engleski ekolog, mada je koncept starijeg datuma jer aluzije o jedinstvu organizama i njihovog okruženja nalazimo davno u istoriji. Za ekosistem sovetski ekolozi su upotrebili drugi termin biogeocenoza što je Sukačev (1958) pokazao na primeru ekosistema šume koja predstavlja »ekotop« koga čini biocenoza i biotop. Ekosistem ili ekološki sistem je jedinstvo biotopa i biocenoze.
Biocenozu i biotop ne možemo posmatrati niti zamisliti odvojeno. Živi svet i njegova okolina su neraskidivo povezani. Ekosistem predstavlja najveću funkcionalnu jedinicu u ekologiji, jer obuhvata neživu (abiotičku) i živu komponentu (biotičke zajednice) koje utiču jedna na drugu. Između njih se odvija stalna razmena materije i energije. Zahvaljujući takvim uzajamnim odnosima žive i nežive komponente ekosistem nastaje, evoluira i održava se.
Komponente ekosistema možemo da podelimo na:
I Abiotičke koje predstavljaju:
a. neorganske materije (C, N, CO2, H2O),
b. organske materije (proteini, ugljiko – hidrati, lipidi)
c. fizički faktori (vazduh, voda, podloga, klima) i
II Biomasu (živu težinu) koja je predstavljena sa:
a. producentima – autotrofnim organizmima ili uglavnom zelenim biljkama koje kroz proces fotosinteze proizvode organske materije (hranu) iz prostih neorganskih supstanci
b. makrokonzumentima ili fagotrofima, odnosno heterotrofnim organizmima, uglavnom životinjama koje jedu druge organizme ili delove organske materije
c. mikrokonzumentima ili saprotrofima (sapro – razgraditi) ili osmotrofi (osmo – propustiti kroz membranu), heterotrofni organizmi, uglavnom bakterije i gljive, koje razlažu složena jedinjenja mrtve protoplazme. One, takođe, apsorbuju neke produkte razgradnje i oslobađaju i neorganske nutrijente, koje mogu koristiti producenti, zajedno sa organskim supstancama, koje opet mogu predstavljati izvor energije ili biti inhibitorne ili stimulatorne za druge biotičke komponente u ekosistemu.
Dakle, osnovna funkcionalna jedinica u ekologiji je ekosistem jer uključuje organizme, odnosno biotičke zajednice i abiotičko okruženje, a svaka od ovih komponenata ima uticaj na karakteristike one druge, a za održavanje života na zemlji neophodne su obe. Na ekosistem kao na nivo biološke organizacije možemo da primenimo tehniku sistemske analize. Naučnici najčešće ispituju male ekosisteme jer su pogodniji od velikih. Tako na pr. predmet analize mogu da budu bara, jezero ili šuma. Bare koje nastaju posle kiše ili efemerne (privremene) bare mogu da se prate, analiziraju jer su ekosistemi sa karakterističnim organizmima i procesima.

U ekosistemu životinje i biljke bez hlorofila su zavisni od zelenih biljaka, a one opet zavise od neorganskih materija i Sunčeve svetlosti. Fotosinteza se jednostavno može prikazati jednačinom koja pokazuje kako se neorganske materije uz pomoć Sunčeve svetlosti koju upija biljno zelenilo hlorofil transformišu u organske materije uz oslobađanje kiseonika neophodnog živim bićima:
6CO2+6H2O+sunčeva svetlost (energija) + enzimi sa hlorofilom= C6H12O6+6O2

Fotosinteza je karakteristična samo za zelene biljke, a disanje predstavlja obrnut proces fotosinteze i karakteristično je za sve žive organizme. U njemu se energija oslobađa za vreme oksidacije hrane, a ona je neophodna za sve životne aktivnosti organizama. Biljke i životinje skupa žive, međusobno su zavisne, neophodne jedne drugima.
Biljni i životinjski organizmi zavise od bakterija. Bakterije rastu u aerobnim i anaerobnim uslovima. Bakterije i gljive hranu dobijaju razlaganjem organskih materija. Bez delovanja velikog broja vrsta bakterija i gljiva, odnosno njihovih enzima koji se luče u mrtvu materiju, bilo bi nemoguće razlaganje uginulih organizama što bi potpuno onemogućilo novi život. Bakterije su posebno značajne za razaranje životinjskih organizama, a gljive za razlaganje biljnih pr. drveta. Brzina razlaganja za pojedine telesne delove je različita kako za biljke tako i za životinje pr. razlaganje je sporo za kosti, dlake, lignin i celulozu. Bakterija Aeroobacter deluje u aerobnim (razlaganje glukoze je potpuno) i anaerobnim uslovima. Jedini izvor ugljika je bila glikoza, a u prisustvu kiseonika gotovo sva glikoza je pretvorena u protoplazmu ove bakterije i CO2 Bez kiseonika razlaganje je nepotpuno, manji deo glukoze ulazi u sastav ćelije, a u okolinu se oslobađa niz organskih jedinjenja: etanol, mravlja kiselina, sirćetna kiselina i butanediol. Takve materije koje se oslobađaju u okolinu mogu da imaju veliki uticaj na druge organizama u ekosistemu bilo da podstiču ili sprečavaju njihov rast i označavaju se hormonima okoline. Na žive organizme deluje abiotička okolina, ali i živi organizmi deluju na okolinu menjajući je. Lišaj na pr. razara i menja stenu na kojoj raste, spužva Vioa razara obalsku stenu mora na kojoj živi, korali učestvuju u izgradnji sprudova i ostrva.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 4 stranica
  • Žaštita životne sredine Ivica Radović
  • Školska godina: Ivica Radović
  • Skripte, Ekologija
  • Bosna i Hercegovina,  Banja Luka,  UNIVERZITET U BANJA LUCI – Prirodno-matematički fakultet  

Više u Skripte

Komentari