Odlomak

Hajdegerova destrukcija metafizike

Kraj filosofije kao metafizike jeste, prema Hajdegeru, istovremeno i kraj metafizički zasnovane povijesti. U ovom slučaju kraj ne podrzumijeva da metafizike više nema, niti da je metafizička epoha jednostavo nestala. Naprotiv, kraj metafizike znači razvoj unutrašnjih mogućnosti metafizike pošto su se one ispunile do krajnjih posledica. Na kraju se nalazi unutrašnja napetost mogućnosti metafizike koje su se pretvorile u stvarnost i čije je trajanje neodređeno. Međutim, ova stvarnost je zavodljiva, jer vezuje razumijevanje za ono što je u njoj pozitivno izloženo. To je prevlast predmetnosti, prevlast bivstvujućeg u kojem se ustoličila metafizička stvarnost. Suština prave stvarnosti ostaje, prema Hajdegeru, zatajena u prevlasti metafizike. Ona se, ipak, jednom istinski otvorila- u početku grčke filosofije. Krivotvorenje grčkog početka, koje je potom nastupilo, postaje mjerodavno do današnjeg dana. Potrebno je stoga raskrčiti naslage tradicije, i otkriti prvobitni sjaj. Tek kada se tradicija razloži i kad se domisli ono o čemu se nije mislilo, a što je omogućavalo mišljenje mišljenog, moguće je najaviti novi početak kao izvornije započinjanje povijesti. U skladu sa Hajdegerovim određenjem vremena, savremeni trenutak, u kojem se uzdižu pitanje početka i kraja, mogao bi da se protumači na sledeći način: događanje koje iz budućnosti- novi početak, preuzima ono što je bilo- prvi početak u savremenosti- kraj metafizike. U tom smislu bi kraj metafizike bio mjesto susreta dva početka: jednog koji gasne i drugog koji ponovo budi sjaj. No, Hajdegerovo određenje kraja metafizike jeste dvosmisleno. U jednom trenutku se radi o početku neskrivene vladavine metafizike, a u drugom o najavi nečeg sasvim novog i nepoznatog za što i ne postoji pripremljeno mišljenje. Prvobitni i obnovljeni početak su u jednom bitnom smislu isti, u smislu događanja neskrivenosti- altheia. Savremeni oblik neskrivenosti bića treba tražiti u tehničkom odnosu prema svijetu, jer je današnji oblik pojavljivanja metafizike- tehnika. Zbog toga je dovršenje metafizike početak svetske tehničke civilizacije. Destrukcija metafizike se onda može izvesti kao analitika tehnike. Ova analitika ima zadatak da otkrije povijesno i egzistencijalno porijeklo tehnike. Danas se tehnika razumije instrumentalno. U nerazdvojivom jedinstvu sa modernom naukom ona se predstavlja kao najviša forma racionalnosti. Na prvi pogled se čini da je moderna tehnika omogućila razvoj modernih nauka, mada su one omogućile modernu tehniku. Stanje moderne nauke Hajdeger objašnjava na sledeć način: ‘’Naučne oblasti su međusobno veoma udaljene. Način razmatranja njihovog predmeta je u osnovi različit. Ova raspršena mnoštvenost disciplina danas se održava skupa i u jednom značenju samo kroz tehničku organizaciju fakulteta i kroz praktično postavljanje zadataka određenim strukama. Nasuprot tome odumrla je ukorenjenost nauka u njihovom temelju.’’ Pojam predmetnosti povezuje nauke i stoji u središtu odnosa prema stvarnosti. Upućujući na Dekarta koji utvrđuje novovjekovni pojam metode, Hajdeger uvodi analizu tehnike u njeno povijesno- metafizičko porijeklo. Predmet postoji tamo gdje čovijek postoji kao subjekt. Označen kao ego cogito on označava predstavljajuću svijest. Za nju je sve, uključujući i čovjeka, istovjetan predmet istraživanja. Hajdeger zaključuje da su nauke metafizički utemeljene i da je to ono što se nalazi u temelju njihovog jedinstva. S obzirom na metafizičko, odnosno filozofsko porijeklo, one još uvijek nose u sebi spomen na istinsko porijeklo. Razlog zbog kojeg Hajdeger tumači  thoria kao najviši oblik energeia, ljudskog bića na djelu, jeste grčko razumijevanje znanja theoria  koje se nije odnosilo na znanje koje je samo sebi svrha, već na znanje o onom šta je egzistencijalno najvrednije mišljenja, na prisustvo egzistencije u neskrivenosti. Međutim metafizički utemeljena tehnika svedoči o bez- zavičajnosti čovjeka. ‘’ Bez- zavičajnost postaje svetska sudbina. Zbog toga je neophodna da se ta sudbina misli u smislu povesnosti bića… ona proizilazi iz sudbine bića u liku metafizike, ona je učvršćuje i istovremeno kao bez- zavičajnost prikriva.’’  Ponovno obnavljanje početka zahtjeva mišljenje koje nije ni filosofija ni nauka. Jer nikakva metafizika, bilo materijalistička, idealistička ili hrišćanska, ne može da obnovi početak, niti da iskaže savremenu povijest bića. Naime, Hajdeger  u ‘’Pismu o humanizmu’’ naglašava da je ponovnom nalaženju zavičaja stran svaki nacionalizam, jer je on ‘’metafizički antropologizam’’. Dakle on je nagoveštavao mogućnost da tehnika obnovi početno porijeklo i da čovijek nađe zavičaj u njoj. U Hajdegerovom mišljenju postoji jedna principijelna teškoća još od Bića i vremena. Naime, on pokušava da konstruiše misaoni put od faktičnosti egzistencije do ontološke ravni, ali ne može sa istim pouzdanjem da se vrati od eksplicitne ontološke ravni do faktičnosti egzistiranja. ‘’Za šta se tu- biće faktično odlučuje, egzistencijalna analiza principijelno ne može da razmatra’’: kaže on. Pošto, prema Hajdegeru, metafizičko mišljenje nije u stanju da sagleda glavne crte i bit započinjućeg tehničkog razdoblja, postavlja se pitanje ko može; no prvo se nameće pitanje ko ne može? U okviru drugih duhovno- povijesnih tradicija ovo se pitanje ne može riješiti, jer tamo nema porijeklo.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Filozofija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari

Click to access the login or register cheese