Klinička prehrana

UVOD

Prehrana je značajan čimbenik okoline čiji se utjecaj na zdravlje očituje tijekom čitavog života pojedinca. Hrana osigurava energiju potrebnu za rast, za tjelesnu aktivnost i ostale tjelesne funkcije (npr. disanje, kontrolu tjelesne temperature, mentalni rad, cirkulaciju, probavu). Hranom unosimo tvari koje izgrađuju i održavaju tijelo, pridonose održavanju tjelesne i mentalne kondicije, te poboljšavaju otpornost prema bolestima.
Elementi prehrane koje tijelo koristi zovu se nutrijenti.
Bitne su tri osnovne funkcije koje imaju nutrijenti:
• opskrba tijela energijom
• osiguranje fizičkog rasta i razvoja stanica
• zaštita tijela.

Ako jedan ili više nutrijenata stalno nedostaje u prehrani, s vremenom se mogu razviti ozbiljne bolesti, pa čak i smrt. Primjerice, bez određenih nutrijenata u točnim količinama pojedinac može oslijepiti, postati sterilan ili mentalno zaostao. Kosti mogu postati krhke i pucati, može se razviti iritacija kože, a kosa i nokti mogu ispasti.
Klinička prehrana obuhvaća sve oblike prehrane bolesnika. Njezini su tradicionalni ciljevi detekcija i prevencija malnutricije (loše prehrane/uhranjenosti), uravnoteženja metaboličkoga statusa, smanjenje pobola i duljine trajanja oporavka. Zato treba definirati optimalan unos tvari, osobito onih koje čine sam vrh kliničke prehrane: glutamina, arginina, omega-3 masnih kiselina, nukleotida/nukleozida, antioksidansa, probiotika i prebiotika, tj. sinbiotika. Klinička prehrana svoje nove ciljeve oblikuje na molekularnoj razini, približava se farmakologiji, zoni lijeka. Nažalost, u praksi njezine spoznaje nisu dovoljno iskorištene te zbog financijskih problema pacijenti često dobivaju neprimjerene obroke, a nerijetko ih zbog odlaska na pretrage i sasvim preskaču.
Prehranu u bolnici pripremaju djelatnici na odjelu za prehranu. Glavna djelatnost odjela prehrane je dijetetika, koja se sastoji od planiranja i izrade jelovnika i dijetoterapije. Planiraju se i izrađuju jelovnici za bolesnike na standardnoj dijeti i na posebnim dijetama.
Riječ dijeta potječe od grčke riječi díaita, što znači život, življenje, način života, hrana, tako da je dijeta prilagođena prehrana bolesnika. Prema tome bi i izraz dijetoterapija doslovno preveden s grčkoga na hrvatski značio briga, njega ili liječenje načina života, briga za hranu.
I. PODJELA KLINIČKE PREHRANE
Klinička prehrana obuhvaća sve oblike prehrane bolesnika
• uobičajenu prehranu na usta
• enteralnu
• parenteralnu prehranu
A. Enteralna prehrana
Prioritetni cilj kliničke prehrane danas je održanje cjelovitosti sluznice tankog i debelog crijeva, s naglaskom na hranjenje bolesnika normalnom hranom uz modifikacije ili enteralnim pripravcima kada je god to moguće tj. kada ne postoje apsolutne kontraindikacije. Naime, i male količine hrane u crijevnom lumenu mogu spriječiti stanjivanje crijevne stjenke i atrofiju crijevnih resica te tako utjecati na smanjenje prijelaza bakterija iz crijeva u sistemni krvotok. Prijelaz bakterija kroz crijevnu stjenku (bakterijska translokacija) može uzrokovati brojne upalne komplikacije, a nerijetko i smrtni ishod.Enteralna prehrana ima brojne prednosti u odnosu na parenteralnu prehranu:
• Potrebe organizma za hranjivim tvarima koje se unose enteralnim pripravcima u crijevo dobro su poznate, za razliku od parenteralne prehrane i unosa nutritivnih tvari direktno u krvožilje.
• Pripravcima za enteralnu prehranu omogućava se unos nekih hranidbenih pripravaka kao što su probiotici, prebiotici i prehrambena vlakna kojih ili nema ili ne može biti u parenteralnim otopinama.
• Broj i učestalost ozbiljnih komplikacija, posebno upalnih, znatno je manji u bolesnika na enteralnoj prehrani.
• Enteralna prehrana znatno je jeftinija od parenteralne.

1. Vrste enteralnih pripravaka
Spektar pripravaka za enteralnu primjenu širok je i dostupan za svakodnevnu primjenu, ne samo u bolničkim institucijama već i u ordinacijama liječnika opće medicine. Komercijalni, i u nas dostupni pripravci imaju brojne prednosti nad pripravcima koji se pripremaju u bolničkim kuhinjama ili kod kuće. Enteralna hrana dijeli se na monomerne (elementarne), oligomerne te polimerne pripravke. Osnovna razlika je u veličini, odnosno količini i vrsti prisutnih molekula. Sukladno tome, pripravci koji sadrže veći broj molekula, koje su ujedno i kraće, imaju veću osmolarnost pa stoga mogu prouzročiti nuspojave poput proljeva.