Komunikacija u nastavi

1. UVOD
Danas je u sve češćoj upotrebi pojam komunikacije. Komunicirati znači živjeti. Ono što je disanje za biološki život, to je komuniciranje za društveni. Međuljudski odnosi vođeni su komunikacijom. Komunikacija ne označava samo razgovor, nego i sporazumijevanje pokretima, mimikom, gestama, itd.
Međuljudski odnos predstavlja složen dinamički proces u paru ili grupi koji određuje ponašanje između osoba koje u njemu sudjeluju (M.Bratanić, 1993).
Komunikacija je osnova za sve međusobne odnose, kao i za odnose u odgoju i nastavi, u obitelji i školi. Osnovni je instrument odgoja i obrazovanja razgovor između učitelja i učenika. Odgojnog djelovanja u međuljudskom odnosu nema ako se među učesnicima u odnosu ne uspostavi komunikacija. Učiteljeva je odgovornost usaditi u učenika znanja koja je čovječanstvo steklo o sebi i prirodi i svemu važnom što je stvorilo ili izumrlo.
Zbog nedostatka adekvatne i uspješne komunikacije, nastaju mnogi problemi u obitelji i školi. Osnova za uspješniju komunikaciju sretniji i bolji život u obitelji i školi je prepoznavanje svojih i tuđih osjećaja i adekvatno reagovati na iste.Učitelji treba da budu primjer dobrog komuniciranja u svakodnevnim kontaktima sa učenicima i odraslim te da ukažu na najraznovrsnije načine komunikacije. Najčešći oblik komuniciranja koji se svakodnevno primjenjuje jeste razgovor. To je najprirodniji oblik komuniciranja i saradnje.
2. KOMUNIKACIJA

2.1 ŠTA JE KOMUNIKACIJA ?
Riječ komunikacija (lat. communicatio) znači učiniti opštim proces kojim se nešto čini zajedničko, međusobno povezivanje u zajednicu i međusobno saobraćanje. U nauci je prenošenje (davanje i primanje) poruke, vijesti, informacija. Osobe od kojih poruka potiče su davaoci poruke a oni koji ih primaju, primaoci poruke. „Komunikacija – opštenje, saobraćaj. Pojam komunikacije shvata se, s jedne strane, saobraćanje materijalnih, čulno opažljivih stvari, a s druge strane opštenje, razmena sadržaja svesti (misli, opažaja, itd.) među dva subjekta“ (Pedagoški rečnik , 1967,). Bez komunikacije ljudi ne bi mogli usklađivati svoje aktivnosti, a samim tim društvo ne bi moglo ni opstati. Komunikacija sve više postaje ključ za rješenje najrazličitijih problema i sukoba, a potrebe za drugim izjednačuje se sa vrlinom pa „biti čovjek, znači biti dobar čovjek, biti zreo, očovječen“ (Graorac, 1995).
Kao uslov uspješne komunikacije bitni su raznovrsni činioci, a to su: osobe koje učestvuju u komunikaciji (njihove lične osobine, uzrast, iskustvo, uloge), zatim broj osoba, mjesto na kome se nalaze, vrijeme kojim raspolažu, njihovi motivi, itd. Mi komuniciramo s ciljem da uspostavimo i održimo kontakt s drugima, sa opštimo naše razmišljanje, ideje i izrazimo emocije. Želimo da neko drugi razumije naše stajalište, da posluša ono što govorimo i da se krećemo ka razrješenju problema. Pa prema tome moglo bi se reći da komunikacija podrazumijeva razmjenu poruka (verbalnih, gestovnih i dr.) između dvije ili više osoba unutar neke situacije koja bitno utiče na njeno odvijanje.
2.2 VRSTE KOMUNIKACIJE
Postoje brojne podjele ili klasifikacije komunikacije. S obzirom na sljedeće kriterijume, komunikaciju možemo podijeliti na:
1. prema načinu komuniciranja: verbalnu i neverbalnu;
2. prema broju učesnika u komunikaciji: intrapersonalnu, interpersonalnu, u grupi (interpersonalnu) i javnu komunikaciju;
3. s obzirom na sredstva i
4. način komunikacije, može biti: verbalna, pisana ili grafička i gestovna; medijska: telefon, TV, satelitska i sl., putem pošte, kurira ili posrednika, ostvarena demonstracijom ili igranjem uloga (Suzić, 2005); na osnovu smjera informacije, razlikujemo: jednosmjernu i dvosmjernu; prema prirodi komunikacijskog odnosa: autoritarna i demokratska (nenasilna) komunikacija (Ilić, 2000); prema primarnosti razlikujemo: primarnu i sekundarnu komunikaciju (Vilotijević, 1997).
Prema načinu komuniciranja, komunikacija se dijeli na:
1. verbalnu i
2. neverbalnu (Suzić, 2005).
Verbalna komunikacija je komunikacija riječju, a neverbalna predstavlja komuniciranje drugim sredstvima – mimikom, gestovima, očima. U nastavi je dominantna verbalna komunikacija a ostvaruje se usmenim izlaganjem, razgovorom ili se prenosi medijima (radio, film, TV, kompjuter). U svakodnevnoj komunikaciji, na osnovu izraza lica dolazimo do važnih informacija o sagovorniku. Važan znak u komuniciranju je pogled. Na osnovu gestovnog ponašanja možemo da prepoznamo određene potrebe i sklonosti sagovornika.