MATURSKI RAD

Predmet: Hemija

Tema: Lijekovi za liječenje bakterijskih oboljenja

1

Sadržaj:

UVOD..............................................................................................................................................2

1. LIJEKOVI ZA LIJEČENJE BAKTERIJSKIH OBOLJENJA....................................................3

1.2. Antibiotici.............................................................................................................................3

1.2. Klasifikacija antibiotika........................................................................................................8

1.3. Derivati aminokiselina........................................................................................................16

1.4. Peptidi.................................................................................................................................17

1.5. Polipeptidi........................................................................................................................... 18

1.6. Tetraciklini antibiotici.........................................................................................................20

1.7. Aminoglikozidni antibiotici................................................................................................20

1.8. Makrilidni antibiotici.......................................................................................................... 22

ZAKLJUČAK................................................................................................................................24

LITERATURA.............................................................................................................................. 25

background image

3

1. LIJEKOVI ZA LIJEČENJE BAKTERIJSKIH OBOLJENJA

1.2. Antibiotici

Antibiotici predstavljaju grupu hemijskih jedinjenja koja usporavaju rast ili uništavaju 

mikroorganizme, u prvom redu bakterije, na način koji nije (u propisanim dozama) štetan po 

pacijenta. 

U   početku,   termin   antibiotik   odnosio   se   isključivo   na   supstance   koje   su   proizvod 

metabolizma   drugih   mikroorganizama   koje   imaju   bakteriostatski   ili   baktericidan   efekat, 

selektivnu toksičnost, relativnu bezopasnost po domaćina i strukturnu stabilnost da u tijelu istog 

mogu da se zadrže dovoljno dugo da proizvedu poželjne efekte.

Da   bi   hemijski   agenat   bio   u   potpunosti   efektivan,   on   mora   posjedovati   selektivnu 

toksičnost, tj. mora biti sposoban da potpuno uništi patogen, a da pri tom ima malo štetnog efekta 

na   pacijenta   ili   da   ga   nema   uopšte.   Nivo   selektivne   toksičnosti   može   biti   izražen   u   obliku 

terapeutske doze, odnosno količine hemijskog agenta neophodnog za datu infekciju toksične 

doze, odnosno količine agenta u krvi koji nije štetan po domaćina. Od vremena kada je britanska 

hemičarka Doroti Hodžkin dala hemijsku strukturu penicilina, počela je proizvodnja hemijski 

modifikovanih antibiotika. Utoliko je i spomenuta definicija proširena i na polu-sintetske ali i na 

(rijetke) sintetske antibiotike. 

Naziv “antibiotik “ potiče od “anti=protiv “ i “bioza= život”. Neki antibiotici su poznati 

još od davnina: hijeroglifski zapisi-robovi koristili bijeli luk da bi se zaštitili (u bijelom luku se 

nalazi   alicin).   Korištene   su   i   različite   prijesni   koje   su   stavljali   na   rane,   dakle   liječili   kožne 

infekcije i bolesti ali i bolesti GIT-a. 

Novija historija antibiotika započinje 1882. godine istraživanjima Pastera i Zibera koji su 

primjetili da 2 mikroorganizma djeluju antagonistički na istoj hranjivoj podlozi. 

1990. godine Emnerich i Low su izolovali antibiorik iz Pseudomonas pyocyanos.

1924. godine Fleming objavio u časopisu naučni rad-otkriveni penicilini(slučajno).Nicoll 

je vršio istraživanja o djelovanju penicilinskih preparata na različite spojeve mikroorganizama. 

Wehmer istražuje mikrobiološki spektar antibiotika.

1940. godine Florey i Chain su prvi uspjeli izolovati čisti penicillin. U početku je teško 

bilo   odrediti   aktivnost   i   djelovanje   antibiotske   tvari   pa   je   trebalo   standardizirati   ove   tvari   i 

4

uveden je pojam “ Oksforska jedinica”-količina penicilina koja inhibira rast i razvoj određenog 

soja bakterija i to stafilokoka u 50 mg podloge. Kada je otkrivena struktura penicilina uvodi se 

internacionalna   jedinica   IJ   za   aktivnost   antibiotika,   a   1   IJ   odgovara   0,6   µm   natrij-benzil-

penicilina.   Aktivnost   antibiotika   se   ispituje   prema   farmakopeji   određivanjem   minimalne 

inhibitorne koncentracije (predstavlja najmanju konc. Antibiotika koja spriječava rast i razvoj 

mikroba ili ih ubija) . Izražava se u µg/ml. Pravi se serija razrjeđenja antibiotika i pojedine serije  

se   stavljaju   u   epruvetu   sa   hranjivim   materijalom   uvodi   bakterija   prema   kojoj   se   ispituje 

aktivnost. Prati se zamućenje-ako nema zamućenja onda je antibiotik dobar tj. to mu je min. 

inhibitorna konc. Prema farmakopeji metoda difuziji (II metoda) se radi određivanjem zona 

inhibicije     i   izražava   se   u   mm.   Ova   metoda   može   biti   :   metoda   bušenih   ploča,   cilindra   ili 

diskmetoda. Na čvrstu podlogu (zaraženu) buše se rupe i stavljaju cilindri ili diskovi na koje se 

aplicira određena količina antibiotika koji u dodiru sa podlogom difundira i zavisno od jačine 

spriječava rast i razvoj mikroba, a mjerenjem zone inhibicije određuje se aktivnost antibiotika. 

Da bi neka tvar bila antibiotik ona mora u malim koncentracijama spriječavati rast i razvoj 

mikroorganizama, djelovanje se ne smije smanjivati na povišenoj T,bolesti;djelovanje antibiotika 

mora   biti   brzo,   ne   smije   narušavati   imunološki   sistem,   ne   smije   razvijati   rezistenciju,   a 

proizvodnja antibiotika mora biti omogućena u velikoj količini. Rezistencija može biti stečena i 

prirodna i u direktnoj je vezi sa širinom i načinom primjene antibiotika. Najčešće nastaje radi 

mutacije u genetskom materijalu bakterije ili zbog njene adaptacije na djelovanje određene tvari. 

Veliki   broj   bakterija   danas   je   rezistentan   uglavnom   zbog   stečene   rezistencije.   Primjena 

antibiotika   je   danas   nekontrolisana   i   ovo   dovodi   do   rezistencije.   Mogu   se   davati   oralno   ili 

parentalno.   Oralno   dati   imaju   dobru   apsorpciju   ali   treba   znati   da   ponekad   hrana   usporava 

resorpciju, pa neke treba davati na prazan želudac. Tetraciklini se ne smiju uzimati sa jogurtom 

jer sa  

Ca

2

+

¿¿

  iz mlijeka stvaraju teško topive helate čija je resorpcija nemoguća. Distribucija 

antibiotika je uglavnom dobra, a izlučuju se putem žuči tj. bubrega. Antibiotici se uglavnom 

dobivaju biosintezom ili polusintetski, a veoma rijetko sintetskim putem. Najčešće proizvođači 

antibiotika su bakterije (75%). Antibiotike proizvode razne streptomices vrste, Eubacteriales, 

Fungiinuperfecti, aktinomicetes vrste i neke alge.

Polusintetska proizvodnja antibiotika se odvija kroz 4 faze: 

1.laboratorijska

2.predfermentacija

background image

6

beta-laktamski   prsten   i   time   razaraju   antibiotik,   te   tako   postaju   rezistentne   (stafilokok   i   g-

crijevne   bakterije).   Ali   se   onda   antibioticima   dodaju  klavulanska   kiselina   i   sulbaktam

,  

koji 

vezuju   beta-laktamaze   i   tako   sprečavaju   njihovo   razorno   dejstvo   po   peniciline.   Bacitracin   i 

vankomicin inhibiraju rane faze sinteze peptidoglikana koje se odigravaju u unutrašnjosti ćelije, 

pa trebaju prvo ući u nju. Cikloserin je analog D-alanina koji inhibiše sintezu peptidoglikana 

blokirajući alanin-racemaze, enzim koji je bitan pri inkorporaciji D-alanina u peptidoglikan.

Inhibicija   funkcije   ćelijske   citoplazmatske   membrane  

(amfotericin   B,   nistatin, 

polimiksini). Ovi antibiotici remete funkciju i integritet membrane, makromolekuli i joni izlaze 

te nastaje liza i smrt bakterije. Polimiksini djeluju na g-, posebno na one koje u membrani imaju 

fosfatidil-etanolamin.

Inhibicija   sinteze   proteina  

(aminoglikozidi,   hloramfenikol,   eritromicini,   linkomicini   i 

tetraciklini) i svi djeluju na ribozome u bakterijama. Selektivno dejstvo se zasniva na tome što 

bakterije imaju ribozome 70S (posjedinice 30S i 50S), a mi 80S. Kod aminoglikozida prvi korak 

je vezivanje za podjedinicu 30S, onda aminoglikozid blokira normalnu aktivnost subjedinice za 

formiranje   peptida,   pa   se   informacija   koju   nosi   mRNA   pogrešno   učitava   na   mjestu   za 

prepoznavanje na ribozomu, te nastaje pucanje polizoma u monozome koji nisu sposobni da 

sintetišu   protein,   što   rezultuje   smrću   bakterije.   Međutim   česta   je   rezistencija   prema 

aminoglikozidima i to zbog nedostatka specifičnog receptora na 30S pa nema vezivanja, mikrobi 

produkuju razne enzime koji ih razaraju, defekt u propustljivosti pa ne mogu da uđu, a kod 

anaerobnih   su   neefikasni  jer  im   za   ulazak   u   ćeliju   aktivnim  transportom  nema   neophodnog 

kiseonika. Tetraciklini se isto vezuju za 30S ali oni sprečavaju uvođenje novih aminokiselina u 

početni peptidni lanac. Dejstvo je bakteriostatsko pa traje samo dok je bakterija izložena dejstvu 

lijeka. I hloramfenikol (50S) sprečava ubacivanje novih aminokiselinau lanac inhibišući peptidil 

transferazu,   ali   postoje   rezistentne   koje   proizvode   hloramfenikol-acetil-transferazu   koja 

inaktiviše   lijek.   Eritromicin   i   linkomicin   se   vezuju   za   50S   i   ometaju   stvaranje   početnih 

kompleksa za sintezu proteina.

Inhibicija sinteze nukleinskih kiselina  

( hinoloni, sulfonamidi, trimetoprim, rifampicin, 

pirimetamin).   To   su   inhibitori   sinteze   DNA.   Rifampicin   inhibiše   rast   vezujući   se   za   DNA-

Želiš da pročitaš svih 28 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti