Međunarodno javno pravo (prošireno)

POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA
Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata toga prava. Dakle, osnovni elementi su:

a.) međunarodno pravo je sustav pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja da ono u svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog međunarodnog prava koja proizlaze iz svih njegovih izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom međunarodnog pravnog poretka, u najširem značenju te riječi.
Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom tijelu na odlučivanje na toj osnovi, najmanja je mogućnost da će se pri odlučivanju sudac ili arbitar suočiti s problemom praznina u međunarodnom pravu. Ipak, u nekim posebnim, mada rijetkim slučajevima, praznine u tome međunarodnom pravnom poretku postoje – ponekad je neko pravilo najopćenitije naravi pa ne daje zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se ima primijeniti. U nekim slučajevima unaprijed određeno pravilo međunarodng prava ne postoji jer se sve države zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle složiti.
b.) međunarodno pravo na pravni način uređuje odnose između svojih subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila međuarodnog prava čije kršenje povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila učtivosti (kurtoazije), pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog ponašanja povrjeđene strane, ali ne povlači odgovornsot po međunarodnom pravu.
c.) pojam subjekta međunarodnog prava u povijesti je bio podložan promjenama. U 17. stoljeću Grotius «subjektima» nazivao podanike njihova vladara. Kasnije se «subjektima» smatraju nosioci prava i obveza. U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladalo je gledište da su subjekti međunarodnog prava isključivo neovisne, tj. suverene države. To su uz države danas još i «međuvladine» međunarodne organizacije. Priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost privremeni su subjekti međunarodnog prava s ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću. Prije su subjekti s ograničenom sposobnošću bila i neka internacionalizirana područja, npr. Slobodni grad Danzig. Danas takvih subjekata međunarodnog prava nema.

Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o pravu! (iako se ta pravila često krše). S tim u vezi ponajprije treba naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pravila koja bi uređivala međunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima čovječanstvu (npr. u samom središtu planeta) te sva druga pravila koja je fizički nemoguće izvršiti. Slično tome, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje, pravna pravila koja bi ga nalagala također ne psotoje jer su nepotrebna. Pravna pravila postoje samo tamo gdje je moguć izbor ljudskog ponašanja i gdje je neophodno ta ponašanja regulirati na način da se neka od njih bilo dopuste ili zabrane ili ograniče. Ipak, međunarodno pravo se u mnogo čemu razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država. SUBJEKTI unutarnjeg prava su čovjek pojedinac i pravne osobe, a glavni subjekti međunarodnog prava su neovisne (suverene) države i međuvladine organizacije. GLAVNI IZVORI unutarnjeg prava su ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi središnja državna vlast, a izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste jednostranih akata država.
Unutarnje pravo je pretežito PRAVO SUBORDINACIJE, jer su njegovi subjekti podčinjeni tom pravu koje propisuje državna vlast. Međunarodno pravo je PRAVO KOORDINACIJE jer se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu u načelu podčinjenji slobodnom voljom. Za razliku od unutarnjeg prava, međunarodno pravo NE POZNAJE CENTRALIZIRANIH ORGANA za osiguranje i izvršenje njegovih pravila. Međunarodno pravo ne poznaje ni sudske organe s obvezatnom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost glede rješavanja sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu.
SANKCIJE postoje ali su specifine i decentralizirane. Država žrtva oružanog napada (agresije) ima prema čl. 51. Povelje UN-a pravo pribjeći «prirodnom pravu» indivudualne ili kolektivne samoobrane. To pravo je najavažniji izuzetak od općeg pravila koje zabranjuje prijetnju ili uoptrebu oružane sile. U ostalim slučaevima, ukoliko je država žrtva kršenja svog subjektivnog prava, nju međunarodno pravo ovlašćuje na pribjegavanje dopuštenim mjerama represalija, koje se ne smiju sastojati od upotrebe oružane sile.
Izvan tih decentraliziranih sankcija do danas nije uspjelo organizirati djelotvorne kolektivne sankcije protiv prekršitelja baram najvažnijih pravila međunarodnog prava. Pokušaji organiziranja tih sankcija nisu uvijek doveli do djelotvronih, a još manje do trajnih rezultata. Ipak, u slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u kolektivnom nepriznavanju protupravnog stanja, u osudi protupravnog ponašanja putem rezlolucija Opće skupštine UN-a i političkih tijela drugih međunarodnih organizacija, u oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj organizaciji, ili isključenju te države iz jedne ili više organizacija.
U najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti UN-a na temelju Glave VII Povelje nalaže ekonomske i druge sankcije protiv države kršiteljice koje obvezuju sve države članice.

PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA
U međunarodnom pravnom poretku ne postoji hijerarhija norimi pravnih akata kakvu poznaje svako unutarnje pravo država. Sva pravila tog prava nisu od istog značaja, niti imaju jednaku prostornu važnost.

I. S OBZIROM NA PROSTORNU VAŽNOST postoje pravila općeg i pravila partikularnog (posebnog) prava.
Pravila općeg međunarodnog prava primjenjuju se u čitavoj međunarodnoj zajednici. Pravila partikularnog međunarodnog prava su sva ona čiji je domašaj primjene ograničen na poseban krug država i drugih subjekata, i to uvijek uži od čitave međunarodne zajednice.

II. S OBZIROM NA DOMAŠAJ VAŽNOSTI pojedinih pravila međunarodnog prava, razlikujemo imperativna ili apsolutno obvezujuća (jus cogens) i dispozitivna pravila (jus dispositivum).
Jus cogens su takva pravila od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje u posebnim ugovornim ili drugim užim odnosima. Sva su ona pravila općeg međunarodnog prava. Bilo koje drugo pravilo koje je u suprotnosti s imperativnim pravilom ništavo je.
U jus cogens prema odredbama Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. spadaju pravila koja zabranjuju zločin genocida i nepoštivanje drugih ljudskih prava kršenje kojih su po međunarodnom pravu međunarodni zločini. Zatim, tu spada i načelo zabrane diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi. Jus dispositivum su mnoga pravila općeg i bez izuzetaka sva pravila partikularnog međunarodnog prava. Partikularna pravila koja su stipulirana u nekom ugovoru njihove stranke mogu novim zajedničkim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati.
I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnog prava, države mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim međusobnim odnosima. Ukoliko nema posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex specialis derogat legi generali isključuje primjenu dispozitivnog općeg pravila, svaka država ima pravo od drugih zahtijevati poštivanje općeg pravila te naravi.