Odlomak

POJAM MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA

Pravo kao društvena pojava može se posmatrati i doživljavati na više načina:
•Samo jedna u nizu mnogobrojnih društvenih pojava koje u tom slučaju pokušavamo razlikovati od drugih pojava te vrste.

• Ogromna masa pravnih pravila kojima se uređuju raznovrsni društveni odnosi.
• Sistem prava, kojeg treba razlikovati od pojma pravnog poretka. Pravni poredak se sastoji iz

normativnog elementa – iz pravnih normi (opštih i pojedinačnih),

  • faktičkog elementa – stvarnog ljudskog ponašanja

Pravni sistem je tvorevina koju čine

  • pravne ustanove (institucije), kao niži, i
  • pravne grane kao viši element tog sistema.

U pravnoj teoriji postoje razne podele pravnih sistema, od kojih je za nas najvažnija ona koja pravne sisteme deli na
•unutrašnji pravni sistem (sistem određene države) i na
• pravni sistem (sistem međunarodnog prava).

U okviru ovih sistema sva njihova pravna pravila sistematizuju se u određene pravne grane, pa se tako međunarodna krivičnopravna pravila sistematizuju u granu međunarodnog prava koja se naziva međunarodnim krivičnim pravom.
• Medunarodno krivično pravo se određuje kao skup propisa medunarodne zajednice država ili ugovora između pojedinih država kojima se radi zaštite međunarodnih odnosa (međunarodnog mira i bezbednosti čovečanstva) određuju međunarodna krivična dela i sankcije prema njihovim učiniocima.
• Međunarodno krivično pravo predstavlja skup pravila i propisa sadržanih u aktima međunarodne zajednice i ugovorima zaključenim između pojedinih zemalja kojima se određuju međunarodna krivična dela i sankcije u cilju očuvanja međunarodnog mira i bezbednosti čovečanstva, kao i skup propisa kojima se predviđaju uslovi o pružanju međunarodne pravne pomoći u pogledu primene krivičnih sankcija prema učiniocima krivičnih dela.
• Međunarodno krivično pravo se određuje kao ukupnost krivičnopravnih normi vezanih za međunarodne odnose.
• Značajna je i definicija prema kojoj međunarodno krivično pravo obuhvata “kako međunarodnopravne aspekte krivičnog prava, tako i krivičnopravne aspekte međunarodnog javnog prava. Osim toga, ono obuhvata i supranacionalno krivično pravo koje je tek u nastajanju”. Međunarodno krivično pravo se pravno upotpunjuje kroz unutrašnje pravne sisteme na koji način se uspostavlja jedna nova veza između država.
Poseban značaj ima odnos
•međunarodnog krivičnog prava prema međunarodnom javnom pravu, kao i odnos
•međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog prava.

Kada govorimo o odnosu međunarodnog javnog i međunarodnog krivičnog prava, onda se, prvenstveno, misli na njihove dodirne tačke, iako se ove dve grane prava ponegde i suštinski razlikuju.
Na primer, dok je u međunarodnom javnom pravu dovoljno postojanje načela nullum crimen sine iure, za međunarodno krivično pravo nužno je načelo nullum crimen sine lege. Uz to, direktna primena međunarodnog prava može se samo izuzetno dozvoliti, i to samo ukoliko unutrašnje pravo neko društveno negativno ponašanje ne predviđa kao krivično delo, a postoji opšta saglasnost da se radi o takvom delu. To je jedan od načina stvaranja supranacionalnog krivičnog prava. No, ne bi se smelo dozvoliti da načelo zakonitosti po svom kvalitetu bude lošije od onog što važi u nacionalnom (unutrašnjem) krivičnom pravu. Međunarodno javno pravo prožima međunarodno krivično pravo duhom internacionalizma čime se ublažava egoistička koncepcija apsolutnog suvereniteta država, a koncepcija međunarodnog povezivanja dolazi do izražaja. Za odnos međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog javnog prava možemo reći da je to odnos prožimanja i dopunjavanja – međunarodno krivično pravo ništa ne oduzima od međunarodnog javnog prava, nego samo detaljnije razrađuje pojedine njegove norme, i to u domenu krivičnog prava i njegovih institucija.

Zajednička karakteristika međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog prava je elemenat inostranosti, kao i pitanja koja se odnose na državljanstvo, državnu teritoriju, lexfori i sl. Pri tome, treba imati u vidu i uticaj međunarodnog javnog prava na međunarodno privatno pravo i međunarodno krivično pravo, pre svega putem odgovarajućih konvencija. S druge strane, većina normi međunarodnog privatnog prava spada u privatno pravo, dok međunarodno krivično pravo u celosti spada u kategoriju javnog prava. Pored toga, međunarodno krivično pravo je po svojoj prirodi obavezno pravo (ius cogens), dok u međunarodnom privatnom pravu postoji autonomija volje. “U međunarodnom krivičnom pravu domaći sud primjenjuje lex fori, dok u međunarodnom privatnom pravu rešavajući sukob zakona, domaći sud može doći u situaciju da na određeni privatnopravni odnos primijeni strani zakon. U međunarodnom privatnom pravu primaran je izbor zakona koji na jedinstven način, a radi pravne sigurnosti, reguliše određeni privatnopravni odnos u široj zajednici. U međunarodnom krivičnom pravu važno je da neko krivično delo bude inkriminisano u svim državama ili bar u većini država, kako eventualni učinilac ne bi migracijom iz jedne u drugu državu izmakao gonjenju”. U okviru mneđunarodnog krivičnog prava sva njegova pravile se mogu podeliti na dve velike grupe. Prvu grupu čine pravila materijalnog međunarodnog krivičnog prava, dok u drugu grupu spadaju pravila međunarodnog krivičnoprocesnog prava. Skup tih ustanova čini od njih posebne pravne grane.
Ove pravne grane su međusobno zavisne, pri čemu je ta zavisnost višestruka. Pravila međunarodnog materijalnog prava nužno prethode procesnim pravilima.
Članom 129 Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima strane ugovornice ove konvencije su se obavezale da će preduzeti svaku zakonodavnu meru potrebnu radi utvrđivanja odgovarajućih krivičnih sankcija protiv lica koja su izvršila ili koja su izdala naređenje da se izvrši bilo koja od teških povreda te konvencije. Dakle, ova konvencija ne propisuje ni jednu krivičnu sankciju za njene prekršioce, već to prepušta zakonodavnim organima zemalja koje su strane u toj konvenciji. To znači da domaći sud koji u krivičnom postupku protiv nekog lica utvrdi tešku povredu konvencije, ne bi mogao optuženog oglasiti krivim, niti kazniti neposredno primenjujući ovu konvenciju, već to može učiniti samo ako je domaćim materijalnim krivičnim zakonodavstvom radnja optuženog lica određena kao krivično delo i za nju propisana krivična sankcija.
I unutrašnje materijalno krivično zakonodavstvo ima izvesne speciflčnosti, zbog kojih nije samo sebi dovoljno, već se u svojoj primjeni nužno mora naslanjati na međunarodno pravo. Tako, na primer, domaći sud koji sudi za krivično delo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika nužno se mora oslanjati na pravila međunarodnog prava prilikom donošenja odluke u svakom konkretnom slučaju. Ovo je zbog toga što dispozicija tog krivičnog dela ima blanketni karakter, s obzirom na to da optuženi može odgovarati za ovo krivično delo samo ako je, kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredio ili učinio neko od dela koje se nalaze u domaćem zakonu.
Pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava – podrazumevaju se specifične odredbe materijalnopravne prirode (materijalnopravna pravila) sadržane u međunarodnim opštim pravnim aktima, u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima, kojima su uređeni osnovna načela i instituti opšteg dela krivičnog prava na međunarodnom nivou, kao i obeležja pojedinih međunarodnih krivičnih dela u užem smislu. Pri određivanju ovog pojma, polazi se od predmeta njegovog proučavanja. Prema jednom od tih shvatanja, pod tim pojmom se podrazumevalo rešavanje pitanja prostornog važenja nacionalnih krivičnih zakona. Prema drugom shvatanju, sadržaj ovog pojma obuhvata skup međunarodnopravnih akata iz kojih, za države koje su ih prihvatile, proizilaze obaveze da u svom zakonodavstvu određena ponašanja propišu kao krivična dela i predvide kazne za njih. Postoje i shvatanja koja ovaj pojam proširuju na pitanja ekstradicije, pružanja međunarodne krivičnopravne pomoći, te priznavanja odluka stranih sudova donetih u krivičnim predmetima.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari