Menadžment znanja

UVOD

Tema ovog seminarskog rada je menadžment znanja, koji se intenzivno počeo razvijati krajem XX i početkom XXI stoljeća, kako bi preduzeća mogla odgovoriti na izazove okruženja. Za današnja preduzeća pitanje menadžmenta znanja je neophodno za postizanje konkurentske prednosti.
Menadžment znanja uključuje ljude, tehnologiju i procese kao međusobno povezane dijelove. Tokom obrade ove teme željeli smo da objasnimo neke bitne pretpostavke i perspektive koncepta menadžment znanja, te suštinu u održavanju i kreiranju ovog koncepta.Danas, zemlja i kapital nemaju odlučujuću ulogu na svjetskom tržištu. Preduzeća sve više zavise od načina na koji razvijaju svoje sposobnosti i primjenjuju svoja znanja i vještine kako bi realizirali postavljene ciljeve. Ciljevi savremene organizacije je da se svi poslovni procesi posmatraju kao procesi znanja.
Upravo organizacije koje su usmjerene na ovaj koncept posjeduju odlučujući faktor u tržišnoj borbi, kreiranju konkurentske prednosti te prelazak nadruštvo znanja.U prvom dijelu ovog rada definisali smo pojam menadžment znanja te njegov historijski razvoj. Mozemo zaključiti da menadžment znanja posvjeće menadžmentom ljudskih resursa,da je relativno mlada naučna disciplina. Menadžment znanja se može definisati kao „efektivan proces učenja povezan sa istraživanjem, iskorišćavanjem i djeljenjem ljudskog znanja koji koristi odgovarajuće tehnologije i kulturno okruženje radi poboljšavanja intelektualnog kapitala i performansi neke organizacije. Možemo vidjeti da se menadžment znanja proteže od 3000 g.p.n.e pa zatim njen kasniji razvoj u starom Egiptu i Rimu.
U drugom dijelu obradile smo razvoj menadžment znanja, stavljajući akcenat na učeću organizaciju i doprinos P.Senge-a menadžmentu znanja. Menadžment znanja je sve više rastuća disciplina, organizacije postaju svjesne da je «prodor u novo» nezamisliv bez obrazovanja i znanja njihovih kadrova. Upravo to objašnjava koncept učeće organizacije, koncept koji objašnjava da je učenje od kritične važnosti za uspjeh i opstanak organizacije i da je to danas poželjan oblik organizacije. Organizacija koja je sposobna brzo učiti i inovirati svoj rad biti će sposobna mijenjati svoju radnu praksu u stalno turbulentnom okruženju, s ciljem ostvarivanja boljih rezultata.Veliki doprinos učećoj organizaciji dao je Peter Senge 1990.godine kada je objavio knjigu «Peta disciplina»

U trećem dijelu objasnili smo da je znanje danas najvažniji resurs u organizacijama te da se ispoljava na sve segmente privrede i društva. Kao i proizvodi, i znanje prolazi kroz životni ciklus koji uključuje: stvaranje, osvajanje, čuvanje, podjelu i primjenu znanja. Društvo znanja označava društveni poredak u visoko razvijenim zemljama, odnosi se na ekonomiju koja je utemeljena na znanju i znanju svojih građana.

U četvrtom dijelu obradili smo potrebu upravljanja najvažnijim resursom tj. znanjem.Samo pravilno upravljanje znanjem može pridonjeti postizanju konkurentske prednosti i produktivnosti, povećanu tržišne vrijednosti. I više nije pitanja treba li se to uraditi, nego na koji način to treba uraditi. S obzirom na eksponencijalni rast znanja, za kvalitetno upravljanje znanjem vrlo je važna tehnologija upravljanja znanjem. Zahvaljujući savremenoj tehnologiji,danas imamo velike spremnike znanja od kojih je najpoznatiji Word Wide Web tj. Internet.

Ovaj seminarski završavamo primjerima iz prakse, koje je provedeno 1999. godine između direktora, šefova raznih kompanija koji su trebali precizirat sa kojima se problemima susreću u procesu menadžment znanja, te o njihovim stavovima o potencijalnoj ulozi koji menadžment može imati u postizanju specifičnih organizacijskih ciljeva.

POJAM I HISTORIJSKI RAZVOJ MENADŽMENT ZNANJA
Menadžment znanja je u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka evoluirao od prakse i konsultantsva do akademske nauke. On je poput drugih granskih nauka postao specijalizovano područje upravljanja putem znanja, vještina i sposobnosti, odnosno mudrosti kako organizacionim tako I društvenim i drugim sistemima.

Pojam menadžmenta znanja

Menadžment znanja se često poistovećuje sa informacionim sistemima, ili sa menadžmentom ljudskih resursa. U stvarnosti, on ima korijene u širokom mnoštvu disciplina poput filozofije, biznis menadžmenta, antropologije, informacionih nauka, psihologije i kompjuterskih nauka. Znanje, i način na koji se ono koristi, prate čovečanstvo još od početka civilizacije. U postindustrijskoj ekonomiji, koja se nekad naziva i ekonomija znanja (Bel 1973; P. Draker 1992), menadžment znanja je postao nova disciplina koja zadobija ogromnu popularnost među akademskim svijetom, konsultantima i ljudima iz prakse. Zagovara se da tradicionalne industrijske tehnologije ili zanatske vještine više nisu ono što pokreće konkurentsko djelovanje, već je to znanje koje je postalo ključna vrijednost i preimućstvo koje pokreće organizacioni opstanak I uspjeh privrede I društva. Menadžment znanja je relativno mlada disciplina koja ima korijene u brojnim disciplinama. Neka literatura o menadžmentu znanja je veoma orijentisana na informacione sisteme,ostavljajući utisak da je to malo šta više od menadžmenta informacija.Druga literatura posmatra više ljudsku dimenziju stvaranja i
djeljenja znanja, čime je tema sličnija menadžmentu ljudskih resursa. Ovo su dvije najčešće dimenzije i često postoji malo preklapanje između njih. Svaka od njih ne razumije onu drugu, jer se jezici i pretpostavke svake discipline značajno razlikuju. Ipak, upravo ove interdisciplinarne veze obezbeđuju najbolja napredovanja na polju upravljanja znanjem. Usljed interdisciplinarne prirode ovog novog polja, neće pomoći uobičajena akademska razgraničenja tradicionalnih područja tematika.