Načela parničnog postupka

Načela parničnog postupka

Osnovna načela pp služe kao putokaz za tumačenje pojedinih odredaba pp. su načelo zakonitosti, načelo pravnog interesa, načelo ekonomičnosti, načelo saslušanja stranak, načelo traženja istine, raspravni i istražno načelo, načelo usmenosti i pismenosti, načelo koncentacije postupka i jedinstva glavne rasprave, načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja.
Načelo zakonitosti traži da se parnični postupak provede uz potpuno poštivanje odgovarajućih pravnih normi. Procesni subjekti su ovlašteni poduzimati u pravilu samo one radnje koje su zakonom predviđene. Sud mora poznavati pravila kojima se regulira parnični postupak – jura novit curia -, te nije ovlašten postupak provoditi po načelima pravičnosti. ZPP i pravila koja su s njime u skladu jedini su izvor za postupanje suda.
Ostvarenje načela zakonitosti, promatrana izvan granica konkretnog spora, traži da se pravno pravilo primjenjuje na bitno isti način u svim istovrsnim slučajevima i prema svim subjektima. Zadatak je Vrhovnog suda RH da osigura jedinstvenu primjenu zakona.
Težnja za ostvarivanjem načela zakonitosti nailazi na raznovrsne zapreke:  načelo ekonomičnosti i pravne sigurnosti, načelo zabrane reformacije in pejus. Mogućnost podnošenja pravnih lijekova ograničena je u pogledu ovlaštenika, vremenu u kojem se mogu podnjeti, zatim i u pogledu razloga zbog kojih se mogu podnjeti, a ponekad je mogućnost njihova podnošenja sasvim isključena.

 
Načelo dispozicije i oficijelnosti
Načelo dispozicije znači da pokretanje parnice, tok postupka iprestanak parnice zavisi od volje i inicijative stranaka.
Načelo oficijelnosti     znači da sud neće dozvoliti raspolaganje stranakamkoja su u suprotnosti sa prinudnim propisima, javnim poretkom, pravilima morala i dobrim običajima.
Pokretanje parnice, njeno održavanje u toku, razvoj procesnih stadija, prestanak parnice, raspolaganje predmetom spora i procesnim materijalom može se učiniti zavisnim ili od inicijative suda ili od inicijative stranaka. Po sustavu oficioznosti inicijativa je u rukama suda, a po sustavu dispozicije inicijativa zavisi od nahođenja i volje stranaka.
Za naš parnični postupak može se reči da prevladava načelna dominantnost pravila koja su odraz načela dispozitivnosti, korigiranih mjerama koje se manifestiraju kao odraz načela oficioznosti. Npr. stranka nije obavezna ni na kakvo držanje u parnici, pa ni na njeno pokretanje. Da li će do parnice doći ovisi iskulučivo o nahođenju potencijalnog tužitelja. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti. Sudu se daju određena oficiozna ovlaštenja, pa mu se priznaje pravo na poduzimanje određenih aktivnosti bez inicijative, pa čak i protiv volje stranaka, dakle uz cijenu ograničavanja njihovih dispozitivnih ovlaštenja.
Stranka od čije dispozicije zavisi pokretanje parnice ovlaštena je da utvrdi predmet spora. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Nasuprot ovlaštenju stranke da pokrene postupak leži dužnost suda da o istaknutim zahtjevima sudi. Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan. Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku parnice, te se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se, što je sve izraz načela dispozicije.
Postoji, međutim, jedan izutetak, kada su izvjesne procesne radnje stranaka  podvrgnute kontroli suda, koju on vrši po službenoj dužnosti, a koja je primjer načela oficioznosti. ZPP (čl. 3/3) određuje da su neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. U protivnom sud čini jednu od bitnih provreda procesnog prava.