Odlomak

POJAM I TERMINOLOGIJA

Obligaciono pravo je skup pravnih normi kojima se reguliše pravni odnos između određenih subjekata prava na osnovu kojeg jedna strana (povjerilac, creditor) ima pravo (ovlaštenje) da zahtijeva od druge neko davanje, činjenje ili nečinjenje, a druga strana (dužnik, debitor) obavezu da takav zahtjev ispuni . U objektivnom smislu obligaciono pravo je skup pravnih normi sadržanih u zakonskim i podzakonskim aktima kojima se uređuje određeni pravni odnos u pogledu prometa vrijednosti. U subjektivnom smislu obligaciono pravo je skup ovlaštenja i zahtjeva određenog lica koja se priznaju od strane objektivnog prava i organa zaštite prava.
Obligaciono pravo je dio sistema građanskog prava koji se bavi normativnim regulisanjem i proučavanjem opšteg prometa vrijednosti između subjekata prava, u smislu njihovog transfera iz imovine jednog, u imovinu drugog lica. Taj prenos vrijednosti je naročito prepoznatljiv u raznovrsnim pravnim odnosima subjekata prava zasnovanim na korelaciji između ovlaštenja jedne i obaveze druge strane. Npr. kod ugovora o kupoprodaji, ugovora o zakupu i dr., kada se učesnici konkretnog pravnog odnosa nalaze u dvostrukoj ulozi, dakle, kada su istovremeno i povjerioci i dužnici. Prenos vrijednosti je uočljiv i kada takve korelacije nema, kao što je slučaj sa ugovorom o poklonu, prouzrokovanjem štete, sticanjem bez osnova – isplatom nedugovanog, kada je jedna strana uvijek povjerilac, a druga uvijek dužnik. Termin obligaciono pravo se koristi da bi se označio predmet njegovog izučavanja, a to su u stvari obligacije ili tačnije obligacioni odnosi koji se uspostavljaju između subjekata prava povodom prometa dobara. Termin obligacija potiče od latinskih riječi obligare, obligatio, što u bukvalnom prevodu i u odnosu na vrijeme iz kojega potiče znači vezanje, ali i njegovu modifikaciju u figurativnom smislu – koja znači dugovanje, odnosno obavezu.
Pod obligacijom, pored duga, odnosno obaveze u smislu prestacije (dare) ili određenog ponašanja (facere, non facere), podrazumjeva se i pravo da se zahtijeva ispunjenje neke obaveze, ali sam predmet obligacije.

 

 
RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVA

Začeci obligacionog prava sežu u daleku prošlost, u pravne sisteme najstarijih robovlasničkih država, kao što su Vavilon, Grčka i Rim. U robovlasničkom periodu, obligaciono pravo se najviše razvija u rimskoj robovlasničkoj državi. Rimski Zakon XII tablica je poznavao samo neke rudimentarne oblike kupoprodaje.
Zaključenje i izvršenje posla se obavlja u istom aktu, mancipaciji i sastojao se u udaranju bakarnom šipkom u vagu ili bacanjem sitnog novca na nju. Sa ovim činom kupoprodaja je završena i kupac koji je mancipirao određenu stvar postao je i njen vlasnik, bez obzira da li je platio cijenu ili nije, a prodavac je mogao da naplatu cijene ostvari prinudnim putem, samo ako se na to kupac obavezao posebnom ugovornom klauzulom. Nešto razvijenji obligacioni odnosi u Zakonu XII tablica su bili oni zasnovani putem zajma (nexum i stipulatio). Nexum – tj. zajam patricija plebejcu je bio baziran na ročnoj i uslovnoj kupoprodaji ili zalaganju fizičke ličnosti dužnika. Stipulatio – tj. zajam između patricija je bio baziran na uzjamnom povjerenju zaštićenom religijskom snagom riječi koja je izgovorena prilikom zaključenja zajma.
Zakon XII tablica je poznavao i tzv. obligacione odnose nastale iz delikta, kao nedozvoljene radnje. Počinilac delikta je u tom slučaju imao obavezu da oštećenom plati izvjesnu sumu novca zbog štete pričinjene krađom, nehatnom paljevinom, sječom drveta, povrijeđivanjem (iniuria) i sl., a neispunjenje obaveze se strogo kažnjavalo kao i u slučaju neispunjenja obaveze iz zajma. Kazne su bile ropstvo ili smrt.
Nakon propasti rimskog carstva, u periodu ranog feudalizma, uporedo sa privrednim i obligacioni odnosi stagniraju sve do sve do početka drugog razdoblja evropskog feudalizma i vremena francuske revolucije. U uslovima sve razvijenijeg prometa roba i usluga, polazeći od principa rimskog prava, pravna teorija u razvijenim evropskim zemljama (Francuska, Njemačka, Austrija) izgrađuje temelje poznatih građanskih kodeksa koji normativno regulišu obligacione odnose.
Poznate evropske kodifikacije građanskog i obligacionog prava, kao što su francuski „Code Civil“ iz 1804. godine i austrijski Opšti građanski zakonik (OGZ) iz 1811. godine zasnovane na recepciji rimskog obligacionog prava, poslužile su kao osnova za legislativno regulisanje obligacionih odnosa i u našem pravnom sistemu, tako da se prisustvo starih rimskih pravila koji regulišu obligacione odnose prepoznaje i u Zakonu o obligacionim odnosima koji je donijela SFRJ, 1978. godine.
Naslijeđe rimskog obligacionog prava, ali i faktori ekonomske prirode, stepen moralne i tehničke civilizacije, te filozofosko i političko opredjeljenje određene sredine, odnosno društva, imali su ključan uticaj na evoluciju obligacionih odnosa. Inače, sve do ujedinjenja jugoslovenskih zemalja u jednu državu – Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, na području Slovenije, Hrvatske, BiH i Vojvodine, primjenjivao se austrijski Opšti građanski zakonik (OGZ) iz 1811. godine sa novelama iz 1914., 1915. i 1916. godine, u Kraljevini Srbiji Srpski građanski zakonik koji je donesen 1844. godine po ugledu na OGZ, a na području Crne Gore Opšti imovinski zakonik za Crnu Goru iz 1888. godine. Nakon ujedinjenja svih jugoslovenskih zemalja, počev od 1918. godine, pa nadalje i za vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, u pogledu zakonodavnog regulisanja obligacionih odnosa vladao je pravni partikularizam, zbog nepostojanja jedinstvenog građanskog kodeksa koji bi regulisao i obligacione odnose. Sve do donošenja ZOO, sudovi su primjenjivali pravna pravila bivših građanskih zakona i drugih propisa i to na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije koji je donijela FNRJ 1946. godine .

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari