Odlomak

ORGANI MEĐUNARODNIH ODNOSA,PRIVILEGIJE I IMUNITETI
ORGANI MEĐUNARODNIH ODNOSA

 Subjekti međunarodnog prava deluju preko svojih organa. Neki od njih su naročito određeni za delatnosti koje se tiču međunarodnih odnosa.Međunarodno pravo se bavi tim organima i pojedincima koji deluju u svojstvu tih organa.
 Takva se delatnost organizuje putem spoljnjih službi, čiji je važan deo raspoređen izvan državnog područja.Njihovo delovanje nije moguće bez posebnih međunarodnih propisa, koji svakoj državi nameću određene dužnosti prema pojedincima koji tako deluju.
 Državne organe međunarodnih komunikacija čine:
 1. lica čije delatnosti stvaraju međunarodnopravne posledice za njihovu državu, i
2. lica spoljnjih organa, posebno ona koja deluju u inostranstvu (osobe diplomatskih misija i osobe koje vrše službu pretežno upravnog značaja-konzularni poslovi).
 U novije vreme uz državne ili nacionalne sve su češći međunarodni i zajednički organi (koji deluju u ime više država).
 Organi međunarodnog opštenja potrebni su državi da bi izazvala neke međunarodnopravne posledice. A najveći broj međunarodnopravnih posledica nastaje po pravnim poslovima koje preduzmu kvalifikovani pojedinci.
 Ipak, organizacija države umnogome je prepuštena samoj državi, ali se smatra da međunarodno pravo određuje opšte pretpostavke da bi se neka osoba ili grupa smatrala vladom neke države.
 Tako međunarodno pravo određuje kao pravilo načelo efektivnosti, tj. da se kao ovlašćeni organi neke države smatraju oni koji stvarno vrše poslove određenog organa (šef države, vlada).Nadalje, u međunarodnom pravu se traži da svaka država ima neki organ čija delovanja stvaraju međunarodnopravne posledice; potom ovlašćenje organa na zastupanje države mora biti poznato drugim državama (notifikacija), izuzev u vanrednim situacijama (rat), i konačno definisana su pravila o položaju određenih organa dok se nalaze u inostranstvu.
 Organi međunarodnih odnosa dele se na one koji imaju vlast zastupanja po samom položaju i na one koji su opunomoćeni.
 Najviši organ inostranog zastupanja države je onaj organ koji u skladu sa propisima međunarodnog prava i svoje države ima vlast zastupanja svoje države u spoljnim odnosima, koji u ime države daje odlikovanja i koji opunomoćuje druge organe na zastupanje države prema inostranstvu.
 Šef države -kao najviši organ predstavlja državu u inostranstvu, postavlja i opoziva ambasadore i poslanike, prima akreditivna i opozivna pisma stranih diplomata, izdaje isprave o ratifikaciji međunarodnih ugovora i proglašava ratno stanje. Ipak, on ne može ratifikovati međunarodni ugovor, jer to čini parlament.
 U nekim državama ovu funkciju ima predsednik države (republike), negde monarh (kralj/ica), a u nekima to je kolektivni organ. (Švajcarska)
 Svrgnuti (makar i neustavno) šef države nema više nikakva ovlašćenja.
 Najviši organ inostranog zastupanja zastupa državu potpuno, ali može biti ograničen ustavom (nekad se traži odobrenje određenog tela da bi preduzeo neke radnje za račun države).
 Međunarodno običajno pravo uređuje njegov položaj kada putuje u inostranstvo. Njegove povlastice i počasti delom su uređene međunarodnim pravom, a delom mu se daju iz učtivosti.
 Ako šef države putuje incognito u inostranstvo tada nema povlastice (Holandski kralj William je 1873. putujući incognito bio kažnjen za blaži prekršaj, ali pošto je razotkrio svoj status kazna za prekršaj nije bila primenjena).
 Kada šef države služi u vojsci stranih sila, vezano za svoju vojnu obavezu on se ne može pozivati na privilegije.
 U staro doba šef države je vodio spoljnu politiku u saradnji sa pomoćnicima, iz kojih su se razvili ministri. U državama u kojima postoji vlada ona odlučuje o pitanjima spoljne politike. U njima je i predsednik vlade važan faktor spoljne politike (nekad i njegov
zamenik), pa se razvilo pravilo da on punopravno zastupa svoju državu u spoljnim odnosima.
 Ministar spoljnih poslova, kao pomoćnik šefa države za spoljne poslove, razvio se kao organ odgovoran za vođenje spoljnih poslova. On je u pravilu i član kabineta, tj. vlade.
 Vlada u državama ukojima postoji kao kolegijalno telo odlučuje o pitanjima spoljne politike. Predsednik vlade je u takvim državama formalni zastupnik države koji punopravno zastupa državu u spoljnim poslovima.
 Npr. na sednicama Saveta bezbednosti UN predsednici vlada i ministri inostranih poslova ne trebaju posebnu punomoć kad zastupaju državu.
 Ministar inostranih poslova samim položajem ovlašćen je za inostrano zastupanje države, on je ovlašćen stranim diplomatskim zastupnicima davati saopštenja o tekućim poslovima i iznositi stanovišta svoje vlade o nekom pitanju.
 I drugi resorni ministri stupaju u komunikaciju sa svojim kolegama, a i nacionalni parlamenti i njihovi predstavnici takođe
 Vođe političkih stranaka nekad nastupaju kao predstavnici države.
Lica spoljnih organa:
 Prvi državni predstavniciu inostranstvu bili su glasnici i poslanici.
 Položaj stalnih diplomatskih zastupnika u inostranstvu najpre uređuje običajno pravo.
 Prvi propisi ugovornog međunarodnog prava, koji uređuju rang diplomatskih zastupnika su Bečki pravilnik iz 1815. i Ahenski protokol iz 1818. godine.
 Konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine (Bečka konvencija) uređuje niz pitanja, a za preostala koja njome nisu izričito uređena supsidijarno se primjenjuje običajno pravo.
 Bečka konvencija uređuje samo stalna i redovna diplomatska predstavništva (ne i specijalne misije, koje su uređene posebnom konvencijom o specijalnim misijama, kao rezultat rada Komisije za međunarodno pravo).
 Diplomatski zastupnik je osoba koja na osnovu izdate punomoći zastupa državu prema drugoj državi. Diplomastki zastupnici mogu biti redovni (nazivaju se još i poslanici) i prigodni.
 Stalni diplomatski zastupnici dele se na više razreda. Po Bečkoj konvenciji iz 1961. uvedeni su za sve vrste poslanika nazivi “šef misije”, koji se dele na tri klase: 1. ambasadori (poklisari), nunciji akreditirani kod šefova država i šefovi misija odgovarajućeg ranga; 2. poslanici, ministri i internunciji akreditovani kod šefova država i 3. otpravnici poslova pri ministarstvu spoljnih poslova.
 Otpravnik poslova šalje se kada diplomatski odnosi nisu takvi da dopuštaju slanje ambasadora. Ponekad se otpravnici poslova šalju i kod prvog ili ponovnog uspostavljanja diplomatskih odnosa.
 Pitanje prvenstva ili starešinstva: rang šefova misija ravna se najpre po klasi, pa po danu i satu od kada se preuzmu funkcije.
 Podela na klase ne utiče na obim zastupanja, prava i povlastice, osim prvenstva i sporednih pitanja ceremonijala.
 Šefovi misija akreditovani u istom mestu sačinjavaju diplomatski zbor. Doajen je najstariji po klasi i vremenu preuzimanja funkcije.
 Osoblje misija nastupa samo po nalogu šefa misije, a oni su: šef misije, diplomatsko osoblje, administrativno i tehničko osoblje, poslužno osoblje.
 Funkcije diplomatske misije: predstavlja državu koja ih je poslala, zaštita njenih interesa i interesa njenih državljana, pregovori s vladom države koja ih ja primila, sakupljanje informacija o stanju i događajima u državi koja ih je primila dopuštenim sredstvima, unapređenje prijateljskih i razvijanje ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa. Pored toga, može i zastupati ili štititi interese drugih država u vanrednim situacijama.
 Za dela poslanika u krugu redovnih funkcija ne treba posebna punomoć, a njegove izjave obavezuju vladu.
 Obično postoji reciprocitet poslanstava.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari