Otpor Austrogarskoj okupaciji 1878. Godine u Bosni i Hercegovini

Otpor Austrogarskoj okupaciji 1878. Godine u Bosni i Hercegovini
Uvod
Rezultat dogovora na Berlinskom kongresu 1878. Godine bio je da Bosna i Hercegovina ostane formalno u sastavu Otomanskog Imperija, ali su zato velike evropske sile dale mandat Austro-Ugarskoj da uđe sa vojskom u Bosnu i Hercegovinu, te da na teritoriju Bosne i Hercegovine i Sandžaka pod izgovorom zavedu red i mir. Odnosno, da spriječe zločine nad krišćanskim stanovništvom koje su bile povod hercegovačkom ustanku i rusko-turskom ratu. Odluka Berlinskog kongresa izazvala je veliko nezadovoljstvo muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, posebno među feudalcima koji su bili zabrinuti za svoje položaje, kao i ponadali autonomiji pod odredbama Sanstefanskog ugovora. Zbog toga je veliki broj feudalaca odlučio austrougarskim okupacijskim snagama pružiti oružani otpor, a priključio im se i dio regularnih turskih trupa. Austrougarska 2. Vojska na čelu sa generalom Josipom Filipovićem, uglavnom je bila sastavljena od Slovenaca, Srba i Hrvata te drugim slavenskim narodima Monarhije.pred kraj mjeseca jula iste godine uspjeli su preći granicu i ući u Bosnu i Hercegovinu. U Beču se očekivalo da će operacija proći bez većih borbi, međutim okupaciji su se žestpko odupiralo muslimansko i pravoslavno poučanstvo. Otpor je trajao tri mjeseca te je austro-ugarskoj vojsci nenijelo nekoliko poraza. Nakon tri mjesedca borbi Austro-Ugarska je uspostavila vojnu okupaciju na čitavom prostoru Bosanskog pašaluka, uključujući i Sandžak. Vlast Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini će potrajati sve do 1918. godine.
Berlinksi povjesničar Noel Malcom smatrao je da je Austro-Ugarska prilično nevoljno odlučila zauzeti Bosnu. Zbog toga što se još 1869. Godine raspravljalo o zauzimanju Bosne, ali dvojica vodećih kreatora vanjske politike bili su strogo protiv toga. Ministar vanjskih polsova Gyula Andrassy i Benjamin Kallay, koji je bio ekspert za povjest Južnih Slovena i austrijski konzul u Beogradu nisu željeli da se Austro-Ugarska optereti sa još milijon-dva Slavena. Međutim, za Austro-Ugarsku je bilo mnogo gore kada bi se Srbija proširila, te su smatrali da bi Srbija pripojila Bosnu, a onda potkopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srbijanska objava rata Osmanlijam 1876. Godine napokon je navela Austro-Ugarsku da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne.

Opće karaktzeristike pred otpor
Godine 1878. Austro-Ugarska je ušla u Bosnu i Hercegovinu sa slutnjama i sumnjama šta će se sve dogoditi, jer ono što je dolazilo sa tursko-ruskog bojišta nije unosilo puno mira. Sudar velikih sila oko podjele turskog plijena i interesnih područija na Balkanu bio je neizbježan. Započeli ustanak 1875. Godine u Bosni i Hercegovini je još uvijek trajao, bez obzira na njegov opseg i intenzitet. Krajem januara 1878. Godine pao je veliki snijeg u cijeloj Bosni, te su bile prekinute komunikacioje u mnogim djelovima zemlje. Sva ta dešavanja su pravile jako velike smetnje vojnim operacijama. U proljeće 1878. Godine ustanički požar je naglo počeo opadati. U mnogim evropskim novinama se tvrdilo da ustanak ne raste, te da i ono što postoji nije imalo nikakav politički značaj. U izvještajima iz maja je pisalo kako ustaničko kretanje prerasta u razbojništvo, a ne ustanak sa političkim značajem. Konstant-paša, koji je bio zam,jenik bosanskog valije , poslije jednog obilaska i inspelicionog putovanja po sandžacima Zvornik, Banja Luka i Bihać, ocjenivao je da, ukoliko svaki trag ustanku nije raspršen, on je ipak ograničen na izolirane alete koji se više mogu prepisati zločincima nego ustancima. Brojne izbjeglice, dezerteri, izbjegli Nikšićani poslije zauzeća Nikšića od strane Crnogoraca, neobrađena zemlja, uništena stoka, nedostatak hrane i novca, nesigurne komunikacije, opća nestašica, bolest ljudi i stoke bile se opća karakteristika stanja koje su izvori registrovali u Bosni i Hercegovini uoči austrougarske okupacije 1878. Godine. Također, treba dodati stanje u vojsci te odnose između domaćih ljudi. Što se tiče stanja u vojsci, ona je također doprinjela ustanku, najviše neredovito plaćanje činovnicima. Izbjeglice- poznato je da za vrijeme ustanka u Bosni i Hercegovini brojne izbjeglice , većina krišćanskog stanovništva prelazilo na Austro-Ugarski teritorij uz granična područija. Zbog toga je Austro- Ugarska uvijek isticala argument da je to bila nesposobnost turske u vezi pitanja unošenja reda i sigurnosti. To je također uzimano kao argumenat koji ugrožava mir mir u Austro-Ugarskoj, naročito na područiju gdje su se naselili. Crna tačka Bosanskohercegovačke situacije je bila upravo povratak 130.000 izbjeglica. Izbjegličko pitanje predstavljalo je jedno od najosjetljivijih pitanja, zbog toga što je strana sila, tj Austro-Ugarska trebala da sredi to pitanje. U proljeće 1878. Godine mnogo se raspravljalo o tome , te je preovladalo mišljenje da se ništa konkretno ne može učiniti za povratak izbjeglica. Zbog toga što je veći dio kuća koji su oni nekada naseljavali srušene, te zemlja begova i agi koju su obrađivali je upropaštena ili su ostali bez kapitala za obnovu i opskrbu alatom prijeko potrebnim za nove poslove. Purujući iz Mostara, preko Stoca i Trebinja, za Dubrovnik, gdje je stigao 18. Maja, engleski konzularni službenik Kuper već dva dana poslije izvještavao o tome šta će poduzeti begovi u stocu da bi omogućili povratak izbjeglica. Tokom svog putovanja primjetio je veliku bjedu i neimaštinu u Stocu, a u Ljubinju su mu siromaštvo i bolest udarili u lice.Vojska- Turske trupe u Bosni i Hercegovini sačinjavali su domaći Muslimani, te ljudi iz drugih djelova Turske. U to vrijeme u Bosni spominju se razne vrste vojske kao što su redifa, musthafiz, manuvineli ili bašibozuk, te spahije koje su još uvijek pod oružjem. U to vrijeme u Hercegovini je bilo oko trinaest do