Odlomak

Pedagoške škole i pravci
Nije jednostavno klasifikovati pedagoške pravce I pokrete 20.veka, zbog toga što oni ne idu hronološki jedan za drugim, već idu paralelno, medjusobno se preplićući. Često se dešava da zastpnici jednog pedagoškog pravca predju I nastave da deluju u drugom pedagoškom pravcu, a isto tako, različiti pogledi na pojedina pedagoška pitanja mogu se javiti medju pristalicama istog pedagoškog pravca.Razlike postoje i u nazivima pojedinih pravaca I pokreta.
Pod pedagoškim pravcem podrazumevamo relativno celovito I koherentno gledanje na    najvažnija pedagoška pitanja. To znači da se sva pitanja kojima se jedan pravac bavi razmatraju naistim osnovama, sa istih polazišta, pa time imaju I odredjeno jedinstvo I sistem. To se može odnositi na celinu pedagoške nauke, ali I na pojedina njena pitanja, odnosno na neka područja vaspitne delatnosti.
O jednom pedagoškom pravcu može se govoriti kao pedagoškom pokretu, tek onda kada taj pravac ima vise utemeljivača, više sledbenika I kada oni preduzimaju različite mere da taj pedagoški pravac učvrste I popularišu. To se može postici izdavanjem knjiga I časopisa, nastojanjem da se osnovne ideje praktično ostvare, organizovanjem posebnih seminara za nastavnike i sl. Ima pedagoških pravaca koji nisu prerasli u pedagoški pokret, kao što ima i onih koji su postali i te kako jaki pedagoški pokreti.
Pedologija– termin pedologija nastao je od dve grčke reči: pais, paidos (dete, dečak) i logos (reč, nauka). Doslovno značenje je nauka o detetu.Zadatak pedologije jeste da proučava osobenosti dečjeg psihičkog i fizičkog razvoja. To se odnosi na dete od rodjenja pa do potpune polne zrelosti. Pedologija se oslanja na eksperimentalnu psihologiju I pedagogiju. Po mišljenju pedologa razvoj deteta zavisi od dva faktora koja su konstantna I nepromenjiva, a to su nasledje i društvena sredina. Iz tog razloga, pedolozi su posebno proučavali telesnu konstrukciju deteta, umni razvoj, uslove života u porodici, u sredini u kojoj dete živi, koristeći u tim proučavanjima mnoge testove. Ovim radom došli su do značajnih saznanja o detetu što im je i bio cilj.
Individualna pedagogija – Ovaj pedagoški pravac i pokret nastao je u Nemačkoj, krajem 19.veka i traje tokom celom 20.veka.U drugoj polovini 19.veka u Nemačkoj dominira herbartijanska pedagogija: skole su državne, utvrdjeni su zajednički i opšti cilj i zadaci vaspitanja i obrazovanja, propisani su istovetni nastavni planovi i programi za sve škole i učenike, nastavnik je neprikosnoveni autoritet, pojedinac u društvu nije priznat niti slobodan. Medjutim, jačanjem državnog aparata, zahteva se “uklapanje u grupu”, žrtvovanje pojedinca za naciju, državu i državne interese. Kao protest na sve to javlja se individualna pedagogija. Za individualnu pedagogiju u prvom planu je dečja priroda. Pristalice individualne pedagogije smatraju da je svako dete osobena individua koja se razlikuje od ostalih individua po svojoj prirodi, po onome što sa sobom donose na svet, po svojim biološkim osobenostima, po mogućnostima i tempu razvoja, a zatim i po dispozicijama, sposobnostima, interesovanjima, motivima, aspiracijama itd. Zbog toga je nemoguće organizovati vaspitanje, školu i nastavu po istim kriterijumima za sve.Isto tako nemoguće je utvrditi iste sadržaje, istu organizaciju, iste metode, načine i sredstva vaspitanja, predvideti isti tempo napredovanja za sve itd.Individualna pedagogija se zalaže za prirodan i slobodan razvoj svakog pojedinca.Sva veština vaspitanja jeste da se stvore uslovi da se svaka individua razvija maksimalno u skladu sa svojom prirodom.
Personalistička pedagogija – pedagoški pravac koji se naziva još i pedagogija ličnosti, nastao je krajem 20.veka i u centar stavlja licnost.Nastao je u protivstavu prema herbartovskoj pedagogiji, socijalnoj pedagogiji i individualnoj pedagogiji jer je u svim ovim pedagoškim koncepcijama po mišljenju predstavnika personalističke pedagogije, ličnost zapostavljena. A upravo ličnost mora biti  centalni problem i pedagogije i vaspitanja kao praktične delatnosti. Glavni predstavnici personalističke pedagogije su: H. Gaudig, H. Sarelman, F.Gansberg i drugi. Ovaj pedagoški pravac oslonac nalazi u personalizmu, u shvatanju da u psihologiji centralno mesto zauzima ličnost, a suština vaspitanja jeste u potpunoj slobodi ličnosti.Sadržaj vaspitanja, sadržaj rada u skoli i u nastavi mora biti u funkciji slobodnog vaspitanja, odnosno razvijanja ličnosti.Ličnost se shvata i kao duhovno biće i zato duhovni razvoj ličnosti ima prioritet. U ovoj koncepciji pedagogije značajnu ulogu ima nastavnik, ali samo pod uslovom da je i on celovita i jedinstvena ličnost.
Funkcionalna pedagogija – ovaj pedagoški pravac koji se oslanja na funkcionalnu psihologiju, razvijen je u prvoj polovini 20. veka i vezuje se za ime švajcarskog lekara, psihologa i pedagoga Eduarda Klapareda. Po njegovoj definiciji funkcionalna psihologija proučava psihičke procese kao sredstva organizma da postigne željeni cilj.To su instrumenti života svakog organizma.Suština vaspitanja je u razvijanju mentalnih procesa i njihovom osposoljavanju za funkcionisanje.
Progresivistička pedagogija – progresivisti su sledbenici Džona Djuja.Ovaj pedagoški pravac je svojevrsna američka varijanta individualne pedagogije.Progresivisti su izgradili “Smernice za poboljšanje vaspitanja u SAD”. U tim smernicama izražena je nova težnja – da se vaspitanjem “popravi” društvo. Idejama koje su zastupali progresivisti su izaazivali burne reakcije i kritike, a neke od osnovnih ideja, formulisane u prethodno pomenutom dokumentu su: dete mora biti slobodno; treba mu omogućiti prirodan razvoj; dečja interesovanja treba staviti u centar vaspitne delatnosti; ne učiti putem usvajanja gotovih sadržaja već rešavajući konkretne probleme i zadatke iz života; aktivnost deteta je osnovni oblik i metoda učenja; vaspitanje je život a ne priprema za život; rad u školi mora počivati na saradnji a ne na takmičenju; radoznalost i interesovanja učenika, motivisanost i samoinicijativnost su osnovni vaspitni principi; fizičkom vaspitanju treba posvetiti posebnu pažnju; nastavnikova uloga nije da prenosi gotova znanja na učenike, već da učenike savetuje, pomaže u izboru problema za rešavanje i njihovom rešavanju. Čitavo vaspitanje mora da se odvija u demokratskoj sredini u školi.A takva sredina treba da postoji u celom društvu.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari