Pravno politički sistem Rusije
SADRŽAJ:
1.UVOD………………………………………………………………………….…..2
2.POLITIČKI SISTEMI……………………………………………………….…...3
3.HISTORIJSKI PRIKAZ DO OKTOBARSKE REVOLUCIJE………………4
4.OKTOBARSKA REVOLUCIJA………………………………………….…….6
5.SELJAČKI RAT………………………………………………………...………..8
6.POLITICKI USTROJ I SISTEM RUSKE FEDERACIJE…………………...9
7.POLITIČKI SISTEM RUSKE FEDERACIJE………………………………..10
7.1.ZAKONODAVNA VLAST U RUSKOJ FEDERACIJI…………………….10
7.2.IZVRŠNA VLAST U RUSKOJ FEDERACIJI………………………………13
7.3.SUDSKA VLAST U RUSKOJ FEDERACIJI…………………………….….14
8.ZAKLJUČAK…………………………………………………………….………16
9.LITERATURA…………………………………………………………..………..17
1
1.UVOD
Tema ovog rada i ono o čemu će biti najviše govora, jeste pravno-politički sistem Ruske
Federacije. Kada kažemo politički sistem, to predstavlja skup svih političkih institucija.
Naravno, prvo ćemo se upoznati sa nekim opštim karakteristikama Ruske Federacije, a da bi
uopšte govorili o političkom sistemu, upoznaćemo se sa pojmovnim i teorijskim određenjem
političkih sistema. Zatim, biće riječi o političkim podjelama Rusije (danas), o zakonodavnoj,
izvršnoj, sudskoj vlasti.
Ruska Federacija ili Rusija je savezna država koja se prostire preko prostranstava istočne
Evrope i sjeverne Azije. Sa površinom od 17.075.400 km², Rusija je najveća država na
svijetu. Graniči se sa 18 država. Ima 142.5 miliona stanovnika (UN, 2007). Zvanični jezik je
ruski, a glavni i najveći grad je Moskva.
Za vrijeme sovjetske vladavine (1917-1991) zvala se Ruska Sovjetska Federativna
Socijalistička Republika (RSFSR) i bila je najveća republika u sastavu SSSR-a. RSFSR je bila
teritorijalno i privredno najmoćnija republika bivše velesile. Danas je vodeća članica
Zajednice nezavisnih država, OUZB i ŠOS. Rusija danas igra značajnu ulogu na svjetskoj
sceni, članica je grupe osam vodećih država svijeta G8, stalna članica Saveta bezbjednosti
OUN i članica je grupe BRIK.

3
3.HISTORIJSKI PRIKAZ DO OKTOBARSKE REVOLUCIJE
Historija Rusije nije bila u cijelosti historija autokratske feudalne vladavine. Bilo je pokušaja
uvođenja institucija, poput Zemskog sabora, Senata, Državnog vijeća, ali nijedna od njih nije
uspjela da se razvije u demokratski organ, niti je bila u stanju da ograniči apsolutističku vlast
cara.
Ruska historija do 1917.godine se uglavnom dijeli na četiri perioda. Prvi je period Kijevske
Rusije, do mongolskog osvajanja. Traje je od IX vijeka do 1240.godine. Drugi period od oko
250 godina bio je period vladavine mongolskih i tatarskih vladara. Treći period predstavlja
ponovno stvaranje ruske države, u vrijeme Ivana Groznog, kome je slijedio period velikih
nereda, sve do dolaska na prijesto dinastije Romanovih. Najzad, četvti i zadnji period od
skoro 300 godina predstavlja period vladavine dinastije Romanovih, od 1613. godine do
Oktobarske revolucije 1917.godine.
Karakteristika svih tih epoha bila je teritorijalno širenje Rusije, ali taj proces je išao postupno.
Kijevska Rusija je već bila jaka država koja je bila u stanju da okupi Ruse i da se brani od
vanjskih neprijatelja. Ona je imala značajne veze najprije sa Bizantom, ali i sa Zapadnom
Evropom. Najveća zasluga za obnovu Ruske države, sa Moskvom na čelu pripada Ivanu IV
Groznom (1533.-1584. godine). U doba njegovog punoljetstva, kad preuzima vlast, on se
istakao odlučnošću i nemilosrdno je silom slomio svaki otpor pokorenih knezova, koje je
ujedinio u rusku državu. Tatarska vlast je već bila oslabila i eliminirana. Nakon njegove smrti
nastupa period velike slabosti, slijedi niz ratova i unutrašnjih nemira. 1613.godine je izabran
prvi car iz dinastije Romanovih, Mihailo Federovič Romanov. Ta dinastija je izbacila
nekoliko vladara koji su uspijeli Rusiju približiti Zapadu i od nje napraviti evropsku velesilu.
Oni su uglavnom osvojili i sve teritorije koje su bile u sastavu Sovjetskog Saveza. Među
njima je najpoznatiji Petar I Veliki( 1682.-1721.). Crkvu je potčinio državi. Ukinuo je položaj
patrijarha i na mjesto njega je uveo Sveti sinod, koji je bio pod njegovom kontrolom.
Međutim, uprkos tome i tako velikog ekonomskog progresa, nisu ustanovljene nikakve
institucije koje bi bile u stanju da ograniče apsolutnu vlast tog, inače prosvijećenog vladara.
Za teritorijalno proširenje Rusije velikih zasluga ima i Katarina II Velika koja je produžila sa
politikom izgradnje Rusije u modernu zapadnu zemlju.1762. i 1796.godine osvaja Krim i
Crnomorsku obalu. Ivan Grozni je uveo tajnu policiju, koja je uništavala neposlušne bojare.
Nijaz Duraković, UporednI politički sistemi, Sarajevo, 2007.
4
Uveo je i Zemski sabor kao kolektivni organ vlasti na čelu sa Borisom Godunovom, a kasnije
i Mihailom Fjodrovičem. Svi carevi su produživali tradiciju Ivana Groznog, ali nijedan od
njih nikad nije bio spreman da ograniči svoju apsolutnu vlast. Godine 1649.donesen je
zakonik koji je kmetstvo potvrdio kao državnu pravnu instituciju. Kmetstvo je bio uzrok
ekonomske zaostalosti, siromaštva, nepismenosti i ljudskog poniženja. Tek je ukinuto za
vrijeme doba cara Aleksandra II 1861.godine, ali problem kmetstva nije bio riješen. Velika
pobuna kmetova se dešava u periodu od 1667.- 1671.godine na čelu sa Stjenjkom Razinom,
koja je ugušena, a vođa pokreta ubijen. Sto godina poslije se desila velika pobuna koja je
trajala od 1773.godine i zauzima Sankt Petersburg na čelu sa Jemeljanom Ivanovičem
Pugačovim, sa istim ishodom kao i prošli ustanak. Početkom XX stoljeća želje za reformom i
napretkom zahvataju i vladajuće klase. Tako je došlo do ustanka dekabrista, 1825.godine,
nakon smrti cara Aleksandra I. Neki odredi su vojske su odbili da polože zakletvu caru Nikoli
I, tražeći da na prijesto dođe njegov stariji brat Konstantin. Dekabristi su tražili uvođenje
ustava, ukidanje kmetstva, slobodu govora i štampe, a neki su čak išli do traženja
republikanskog državnog uređenja. Ovaj ustanak plemića i nekoliko liberala je bio lako
ugušen, njihova tajna društva rastjerana, a učesnici prognani u Sibir.
Aleksandar I (1801.-1825.) je prvi reformator. Bio je više zaokupljen vanjskom politikom
nego unutarnjim problemima zemlje. U njegovo vrijeme, 1810.godine je ustanovljeno
Državno vijeće koje je međutim bilo isključivo savjetodavni organ i nije ograničavalo
autokratsku vlast.
Nikola I (1825.- 1855. godine) je, po mišljenju mnogih, bio najreakcionarniji car, iako mu je
premac, možda, bio Aleksandar III. Njegova koncepcija prisilne rusifikacije ruskih naroda je
glasila „jedne zastave, jedne vlade, jedne crkve, jednog naroda“. U njegovo doba je bila
izvršena kodifikacija zakona, pod vodstvom grofa Speranskog. Najznačajniji pokušaji reformi
su učinjeni u doba cara Aleksandra II (1855.-1881.). U njegovo vrijeme je došlo do ukidanja
kmetskih odnosa, 1861.godine, i zbog toga je on dobio naziv „cara osloboditelja“. Pored
ukidanja kmetskih odnosa, Aleksandar II je proveo i reformu lokalne uprave zemstva,
1864.godine. Ranije su u lokalnoj upravi jedino zemljoposjednici imali pravo da učestvuju.
Nakon ukidanja kmetstva, to pravo je formalno prošireno i na sve stanovnike, uključujući i
oslobođene seljake. No, teški ekonomski uvjeti seljaka, nizak nivo obrazovanja i nepismenost
onemogućili su im da u tome uzmu znatnijeg udjela.
Nijaz Duraković, UporednI politički sistemi, Sarajevo, 2007.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti