Psihologija menadzmenta (odabrana poglavlja)

 
Pravila na poslu se mijenjaju. Ocjenjivanje se obavlja prema novim mjerilima; nije bitna samo inteligencija, ni naobrazba i stručnost, već i umješnost kojom se nosimo s vlastitom osobom, kao i drugima. Ta se nova mjerila sve više primjenjuju prilikom odlučivanja ko će biti zaposlen, a ko ne, ko će biti otpušten, a ko zadržan, ko zaobiđen, a ko unaprijeđen; predviđaju za koga je najvjerovatnije da će biti nenadmašan radnik, a ko bi mogao kočiti zajednički rad. I, bez obzira na to na kojem polju trenutno radimo, njima ocjenjujemo osobine od presudne važnosti za pogodnost za druge poslove.
To novo procjenjivanje podrazumijeva dostatne intelektualne sposobnosti i tehničko znanje, vještine potrebne za obavljanje posla, pa nije usmjereno na njih, nego na osobne kvalitete, poput inicijativnosti i empatije, prilagodljivosti i uvjerljivosti.
Kakav god da je vaš posao, spoznaja kako možete razviti potrebne sposobnosti može biti odlučujuća za vašu karijeru.
Ako ste dio menadžerskog tima, morat ćete razmisliti hoće li vaša organizacija poticati te sposobnosti ili ih zanemariti. Organizacija će biti uspješna i produktivna u mjeri u kojoj ozračje u njoj bude podržavalo te sposobnosti. Do maksimuma ćete podići inteligenciju grupe, naime sinergijsku interakciju najvrijednijih talenata pojedinih osoba.

Kompetencija

Ljudi poput cijenjenih poslovnih savjetnika, s niskim prosjekom ocjena nekad u školama, govore kako su otkrili da je upravo emocionalna inteligencija, a ne tehničko umijeće i knjiško znanje, bitna za poslovni uspjeh. Golemanova je knjiga kažu, omogućila otvoreno govoriti o šteti koju posao trpi zbog emocionalne neprilagođenosti zaposlenih, te ispitati ograničeni stav koji kompetenciju vidi kao zbir stručnih znanja i ničega više. Osjećaju da su dobili nov način sagledavanja svojih želja o vlastitom radnom mjestu.
Rezultati istraživanja, koje je Goleman uradio, su zapanjujući; IQ je drugi po važnosti za nenadmašan rad, nakon emocionalne inteligencije.
Neurologija savršeno jasno pokazuje zašto je emocionalna inteligencija toliko važna. Od davnine postojeći centri za emocije u mozgu kriju u sebi i vještine potrebne za uspješno vladanje sobom, kao i za društvenu prilagodljivost. Stoga su te vještine dio našeg evolucijskog naslijeđa koje služi opstanku i prilagodbi. Taj emocijski dio mozga, tvrdi nauka o mozgu, uči drugačije nego misaoni dio.
Postavlja se pitanje Šta je ljudima potrebno da bi razvili svoju emocionalnu inteligenciju?

Emocionalna inteligencija ne znači tek biti ljubazan. Umjesto ljubaznosti, presudni trenuci mogu zahtijevati otvoreno suprotstavljanje osobama koje ne žele prihvatiti neugodnu, ali očitu istinu.
Drugo, emocionalna inteligencija ne znači razuzdavanje emocija- puštanje da se sve one očituju. Umjesto toga, znači kontrolu osjećaja tako da se očituju prikladno i učinkovito te tako omoguće ljudima da zajedno radeći glatko napreduju ka zajedničkom cilju.
Isto tako, žene nisu „pametnije“ od muškaraca u pitanjima emocionalne inteligencije, kao što muškarci nisu sposobniji od žena. Svi mi posjedujemo lične, sebi svojstvene jake i slabe strane u tim sposobnostima. Neko može biti izrazito suosjećajan, a nemati neke sposobnosti potrebne da bi se nosio s vlastitim nevoljama; neko drugi pak može biti u potpunosti svjestan malih promjena u svom raspoloženju, a ipak biti nespretan u druženju.
Analiza emocionalne inteligencije kod hiljade žena i muškaraca pokazala je da su žene, u prosjeku, svjesnije vlastitih emocija, pokazuju više empatije i vještije su u odnosima s drugima. S druge strane, muškarci su samouvjereniji, optimističniji, lakše se prilagođavaju i bolje podnose stres. Općenito, ipak postoji mnogo više sličnosti nego razlika. Neki muškarci pokazuju empatiju koliko i najsenzitivnija žena, dok su neke žene podjednako sposobne podnositi stres kao i emocionalno najstabilniji muškarci. Uistinu, gledajući na opću, sveukupnu ocjenu žena i muškaraca, slabe i jake strane se u prosjeku izjednačuju; dakle, govoreći o ukupnoj emocionalnoj inteligenciji, ne postoje razlike među spolovima.
Nivo naše emocionalne inteligencije nije određen genetski, niti se razvija samo u ranom djetinjstvu. Za razliku od kvocijenta inteligencije, koji se neznatno mijenja nakon desete godine života, emocionalna je inteligencija uveliko naučena i nastavlja se razvijati kako živimo i učimo iz iskustava- ta se naša vještina može i dalje usavršavati.

Sve više kompanija shvaća da je poticanje vještina emocionalne inteligencije ključna sastavnica svake filozofije organizacija menadžmenta.
U novoj poslovnoj klimi ogoljene konkurencije, u kojoj nijedno radno mjesto nije sigurno, te činjenice o međuljudskim odnosima bit će važnije nego ikad prije. Sve je u mijeni; tehničke inovacije, globalna konkurencija i zahtjevi investitorskih firmi sve su jače sile koje uzrokuju stalne promjene.
Emocionalna inteligencija još je važnija zbog drugog skupa činjenica: kako se organizacije smanjuju u plimnim valovima, ljudi koji sačuvaju svoje radno mjesto postaju odgovorniji- i vidljiviji. Dok je zaposlenik na srednjem nivou odgovornosti uspijevao sakriti svoju neumjerenu ćud ili pak stidljivost, danas se sposobnosti upravljanja vlastitim osjećajima, dobre komunikacije na sastancima te sklonosti timskom radu i vođenju iskazuju- i računaju- više nego ikad.
Globalizacija radne snage daje posebno mjesto emocionalnoj inteligenciji u bogatijim zemljama.
Kako se poslovni svijet mijenja, mijenjaju se i karakteristike potrebne za konkurentnost. Podaci dobijeni praćenjem sjajnih radnika tokom nekoliko desetljeća otkrivaju da su dvije sposobnosti koje su bile relativno nevažne za uspjeh sedamdesetih godina postale presudne u devedesetima: gradnja tima i prilagođavanje promjenama. Počele su se pojavljivati i posve nove sposobnosti kao svojstva sjajnih radnika, a to su kataliziranje promjene i primjena raznolikosti. Novi izazovi zahtijevaju nove talente

Posao i strah

Čini se da više niko nigdje nema sigurno radno mjesto. Ovo je teško vrijeme za radnike. Zastrašujući osjećaj da ničiji posao nije zajamčen potiče širenje straha, iščekivanja i zbunjenosti.
Bujanje radnih mjesta- ono što ekonomisti eufemistički nazivaju „fleksibilnošću tržišta radne snage“- danas je uznemirujuća činjenica profesionalnog života.
Ljudi počinju shvaćati da za uspjeh nije dovoljna intelektualna izvrsnost ni tehnička stručnost, te da nam je za opstanak, a i za napredovanje, potrebna nova vrsta vještine na sve burnijem tržištu budućnosti. Unutrašnje kvalitete poput istrajnosti, inicijative, optimizma i prilagodljivosti vrednuju se više nego prije.