Odlomak

UVOD
Mesto psihologije u psihijatriji:
Mesto dodira psihologije & psihijatrije – je psihodijagnostika (preciznije se odredjuju neki kvaliteti psihoza i bolesti uopste). Klinicka psihodijagnostika specijalizovana je za bavljenje psihodijagnostikom u psihijatriji.
Psihijatrija je medicinska grana koja se bavi dusevno poremecenim ljudima.Ona se bavi uzrocima, klinickom slikom i lecenjem dusevnih poremecaja.Za razliku od ostalih medicinskih disciplina,psihijatrija nema osnovu i teorijsko ishodiste samo u patoloskoj biologiji,vec i u patoloskoj psihologijiji i sociologiji.Dusevni poremecaj je u svim fazama odredjen i bioorganskim i psihickim i socijalnim ciniocima.Psihijatri se sluze podjednako pojmovima bioloskih,psiholoskih i socioloskih nauka.
Psihopatologija je nauka koja izucava ponasanje koje odstupa od normalnog.Opsta psihopatologija istrazuje i tumaci poremecaje psihickih funkcija.Opsta psihopatologija kao grana psihijatrije i medicinske psihologije,bavi se najpre fenomenoloskim aspektima,simptomima i sindromima bolesti.
Psihijatrijska i psihololoska dijagnoza je jedan zavrsni cin. Za psihoterapeuta ponekad nije bitna dijagnoza. Na kraju se daje cista metodoloska forma – postavlja se i djagnoza pacijentu. Opservacija ima veoma vaznu ulogu, ne samo zbog komunikacije nego i zbog tumacenja neverbalne komunikacije. Ona je najstarije u psiholoskom sazrevanju ljudskog bica, pa na osnovu nje moze da se zakljuci o psihickom stanju pacijenta, o emocijama. Opservacija je bitna za postavljanje psihijatrijske dijagnoze pacijentu.

Koraci u postavljanju dijagnoze:
1. intervju i opservacija
2. testiranje i proucavanje dobijenog materijala
3. analiziranje dobijenih znacenja i postavljanje dijagnoze na osnovu tih rezultata

1. klinicka dijagnoza (sirok pojam)
2. dinamicka dijagnoza
Zasto je nesto nastalo? Da li je patoloska pojava simbolicki izraz necega sto se pacijentu dogadja dugi niz god.? Da li to ima veze sa njegovim razvojem?
3. strukturna dijagnoza
Postavlja je samo psiholog. Ona govori o tome kakva je struktura. Analiziraju se delovi licnosti, mehanizmi odbrane itd.

Svaka psiholoska procena bica coveka je uvek aproksimativna. Ne postoji apsolutna procena.
Klinicka psihologija veliki broj svojih bazicnih znanja crpi iz opste psihologije, razvojne psihologije (na osnovu tih znanja se postavlja dijagnoza) i socijalne psihologije (okolnosti zivljenja uticu da li ce se neki poremecaj ispoljiti ili ne – npr. PTSD je normalan odgovor na nenormalnu situaciju) kao i iz opstih socijalnih uslova zivljenja. Psihologija koristi 3 globalne metode u istrazivanju i u tumacenju:
1. experimentalni metod
2. statisticki metod
To je osnova ekstenzivnih i grupnih ispitivanja u psihologiji – osnova za stvaranje psihometrije (npr. test inteligencije, Rorsahov test, TAT…)
3. klinicki metod
To je saznajna procedura prilagodjena psiholoskom ispitivanju pojedinca – svi su razliciti!!!
Vaznost metoda istrazivanja je u tome sto se obraca paznja na iskustvo.
Postoji problem uoblicavanja svih znanja i njihovo stavljanje u f-ju koristi pacijenta. Ono sto je zajednicko za psihologe i psihijatre su psiholoska pitanja koja mogu da postavljaju i jedni i drugi npr. Kakvo je ustrojstvo coveka? Kako se covek razvojno menjao? (uticaj spoljasnjih nadrazaja). Takodje postoji i problem projekcije strucnjaka. Sta to odrejuje kako tece ljudska komunikacija? Koji su motivi naseg ponasanja?

ISTORIJSKI RAZVOJ PSIHIJATRIJE

Istorijski razvoj shvatanja o dusevnim poremecajima tekao je jos od praistorije pa do sredine 19 veka kada pocinje naucni period razvoja psihijatrije.

PREDNAUCNI PERIOD
Praistorija-za coveka u praistoriji realno je ono sto je duhovno,sto nije culima dostupno.Duhovne sile upravljaju materijalnim svetom,one su krive sto je neko dusevno oboleo.U dusevnog bolesnika usao je duh(demon,necastivi) i da bi se taj covek izlecio iz njega treba isterati taj duh magijskim ritualom kako bi se oslobodio opsednutosti i kazne.Iz takvih shvatanja proistekle su “metode lecenje” kao sto su trepenacija lobanje,isterivanje djavola,spaljivanje vestica i mnogobrojni drugi krajnje nehumani i agresivni “metodi”.
Anticka Grcka i stari Rim-u antickom periodu dolazi do procvata prirodnonaucne i filozofske misli,dolazi do napustanja magijskih i demonoloskih shvatanja.Grcki i Rimski lekari odbacuju magijske metode lecenja.Hipokrat dusevne bolesti smatra bolestima mozga.Telo i dusa su povezani.Bolesti prema Hipokratu nastaju interakcijom cetiri tecnosti u organizmu:krvi,crne i zute zuci i flegme.On je opisao depresiju,maniju,sumanutost,negirao je da je epilepsija sveta bolest preko koje se salju specijalne poruke(pretnje,kazne).Galen iz male azije isticao je da su dusevni bolesnici,bolesne osobe a ne osobe opsednute duhovima pa stoga o njima treba brinuti.U staroj grckoj pre Aristotela postojala su dva pravca:materijalisticki ciji se koreni nalaze u Demokritovoj koncepciji “atoma od kojih su sastavljeni dusa i telo” i idealisticki pravac ciji je koren u pitagorejskom dualizmu koji je Platon razvio u idealisticko ucenje “o dusi koje poznaje sebe i telo…nasuprot telu koje ne poseduje nikakvo znanje.”Stari Rimljani isticali su znacaj zastite mentalnog bolesnika i smanjenje odgovornosti za pocinjena krivicna dela u posebnim stanjima(na primer:opijenost).
Srednji vek-u srednjem veku poznatom kao mracnom periodu ponovo ozivljava demonisticko shvatanje o dusevnim bolestima,zatim batinjanje,mucenje,proterivanje i spaljivanje dusevnih bolesnika.U srednjem veku svestena lica preuzimaju brigu o dusevnim bolesnicima.Psihijatrijsko umece svodi se na traganje za jereticima.Dusevni bolesnici smestani su u manastire.U XV veku Papa se zalaze za spaljivanje tela opsednutih djavolom da bi se spasila dusa.Jedino arapska medicina nije prihvatala demonoloske koncepcije koje su dominirale u hriscanskom svetu.Arapski lekari prevodili su grcke spise.Arabljani u 8. veku osnivaju prvo skloniste za dusevne bolesnike(u Bagdadu),gde osim nege pruzaju i druge vrste pomoci dusevnim bolesnicima.
Renesansa-u doba renesanse zahvaljujuci uticajima nauke i umetnosti,dominira borba protiv sujeverja,a odnosi prema dusevnim bolesnicima u azilima postaju humaniji.Mucenja i maltretiranja dusevnih bolesnika prestaju.
XVI vek-obnavlja se zanimanje za prirodne i drustvene nauke.Vraca se pogledima grckih filozofa.Dusevna bolest dovodi se u vezu sa organskim procesima u mozgu.U Valensiji u Spaniji osniva se prva dusevna bolnica.
XVII vek-dusevni bolesnici bili su zatvarani zajedno sa prosjacima,bogaljima,skitnicama,prostitutkama i kriminalcima.U medicini dominira mehanicisticko-materijalisticko shvatanje bolesti.I pored napretka medicine pristup dusevno obolelim osobama se ne menja bitno.Oni se i dalje sklanjaju sa ociju javnosti kao bica nedostojna humane paznje i brige.U 17. i 18. veku nastavlja se osnivanje dusevnih bolnica.
XVIII vek-u vise zemalja inicira se reforma dusevnih bolnica.Zalaze se za humani tretman dusevnih bolesnika.Pinel u bolnici u Parizu 1793 godine skida lance sa dusevnih bolesnika.Taj dogadjaj je izazvao uznemirenost,strah od dusevnih bolesnika i proteste.Taj dogadjaj smatra se prvom revolucijom u psihijatriji.

NAUCNI PERIOD

-XIX vek-sredinom 19.veka zavrsava se prednaucni period razvoja psihijatrije.Pocinje nova era psihijatrije kao medicinske grane a samim tim i proucavanje anatomije i fiziologije centralnog nervnog sistema.Svi fenomeni zivota shvataju se kao fizicko-hemijski.Psihijatrija je u znaku prirodno-naucnih i pozitivistickih shvatanja i priklanja se koncepcijama mehanicistickog-materijalizma.Znacajna imena koja se pojavljuju u 19 veku su:
Emil Krapelin bio je pionir eksperimentalne psihijatrije.Isticao je znacaj klinickih posmatranja,psiholoskih eksperimenata,eksperimenata na zivotinjama a posebnu paznju skrenuo je na kros-kulturna istrazivanja.Postavio je nozoloski koncept o psihozama,odvojio paranoidna stanja od paranoje,opisao psihopatsku licnost kao nerazvijeni oblik psihoze i dao klasifikaciju vecine dusevnih poremecaja.
Martin Sarko francuski psihijatar,postao je poznat po studioznom opisu klinicke slike histerije.Demonstrira primenu hipnoze u lecenju histerije.Kod njega su dolazili razni talentovani ucenici medju kojima su bili i Frojd i Brojer.
Pjer Zane neurotske poremecaje objasnjava padom psihicke tenzije.Uvodi pojam disoijativne svesnosti(na primer:osoba nije svesna paralize sopstvenih ekstremiteta).
Vladimir Behtjerev i Ivan Pavlov svojom neurofizioloskom skolom u Petrovgradu znacajno doprinose proucavanju uslovnih refleksa,koja ce kasnije postati osnova teorija ucenja i

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 101 stranica
  • Psihopatologija Aneta Sandic
  • Školska godina: Aneta Sandic
  • Skripte, Psihologija
  • Bosna i Hercegovina,  Travnik,  Internacionalni Univerzitet Travnik  

Više u Psihologija

Više u Skripte

Komentari