2
UVOD
Glazba je sastavni dio naših života, dok je ritam taj koji nas pokreće. Glazbeni izražajni
elementi predstavljaju osnovu glazbe, bez obzira to o kakvom se stvaralaštvu radi i kakvog je
karaktera to stvaralaštvo. Glazbeni izražajni elementi su ritam, melodija, harmonija, dinamika i
boja, a ja ću u ovom seminarskom radu govoriti o ritmu, najviše o razvoju glazbenog ritma te o
razvoj ritma kroz postupke rada u školskoj dobi.
Da bi došli do značajnih elemenata u radu na razvoju ritma kod djece školske dobi,
potrebno je da pojasnimo jezgro riječi. Šta je to ritam? Ritam potiče od grčke riječi rhytmus, što
znači tok, dok glazbeni ritam predstavlja niz zvukova i tonova različitog vremenskog trajanja,
koji se javljaju u obliku napetosti i popuštanja. Prevedeno dječjim govorom – ritam je svuda oko
nas, u govoru, pjesmi, plesu, igri, smjeni dana i noći..
4
Razumljivo, od elementarnih struktura: dvodijelne i trodijelne, mogu se graditi,
zbrajanjem ili umnožavanjem, složene mjere, a u tim okvirima pružaju se neiscrpne mogućnosti
ritmičkih kombinacija, pa se s razlogom tvrdi da je ritam u glazbi faktor njene raznolikosti. Ovu
raznolikost značajno obogaćuje i činjenica da se u praksi vrlo često u okviru takta premještaju
naglašene, odnosno nenaglašene vremenske jedinice, npr. sinkope, što ritmičkom gibanju
otvara neograničene mogućnosti.
U ovom ritmičkom pulsiranju javlja se i elemenat pauze, gdje samo vrijeme postaje
gradivni glazbeni materijal, koji, iako promatran izolirano, donosi tišinu, a u čitavom sklopu
glazbene strukture predstavlja faktor stvaranja napetosti i kontrasta. Dakle, diferencirajući
metriku od ritma, treba zaključiti da je mjera okvir organiziranja protjecanja vremena i da je
zbog toga strogo pravilna, dok ritam živi slobodno, protječe kroz taktove bez obzira na
naglašene i nenaglašene vremenske jedinice, njima upravlja samo logika kompozitorske
glazbene misli. Međutim, značajno je da su metrika i ritam nedjeljivi dio strukture.
Naime, samo nizanje vremenskih trajanja još uvijek nije ritam, jer tek kada se tome doda
izmjene naglašenih i nenaglašenih vremenskih jedinica, kada ritam »osmislimo« metrikom,
nastaje skupina tonskih trajanja glazbeno - izražajne vrijednosti, ona postaje estetski čin, i kao
takva »komponenta prostijih složenijih glazbenih struktura. Metrika i ritam u glazbenoj
percepciji predstavljaju nedjeljivu cjelinu.
U ovoj metro – ritmičkoj funkciji, kao treći parametar javlja se tempo. To je brzina
kojom ritmičko gibanje u jednom glazbenom djelu, odnosno segmentima jednog glazbenog
djela. Tempo može biti vrlo različit, a stariji teoretičari su uzimali srednju brzinu otkucaja
čovječjeg pulsa, dale, prosječno 75, kao srednju brzinu za tempo. Razumljivo, postoje i mnogo
sporija i mnogo brža tempa, sa različitim stupnjevima brzine u okviru svakoga od njih. Kao što
je poznato, tempa se označavaju talijanskim nazivima, na početku svake kompozicije ili
promjene u toku kompozicije. U polagani tempo se ubrajaju oznake grave (teško), largo
(široko), adagio (polagano), i lento (sporo); u umjereni adante (umjereno polagano), moderato
(umjereno); i u brzi tempo allergo (veselo),; vivace – vivo (živo) i presto (brzo).
U ove okvire svrstava se i agogika, koja znači minimalna odstupanja od osnovnog tempa
ili ritma određene glazbene cjeline, usporavanjem ili ubrzavanjem izvođenja, odnosno
produžavanjem ili skraćivanjem trajanja jednog tona ili grupe tonova. Agogika je vrlo značajan
faktor interpretacije, osobito u nekim periodima glazbenog stvaralaštva. Ona izvođaču
omogućuje slobodnije izražavanje i izvjestan subjektivni odnos prema glazbi.
