Odlomak

Uvod

Albert Kami je francuski pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957 godine, poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikom svojih dela. Kami radi u Alžirskoj radio stanici, interesuje se za pozorišnu umetnost, a jedno vreme radi i sa vlastitom pozorišnom trupom.
Uspešna publicistička aktivnost postepeno ga dovodi književnom stvaranju. Bogato životno iskustvo i oformljena vizija sveta počeli su da dobijaju svoj umetnički oblik u nizu njegovih slavnih romana: Stranac, Kuga i Pad; zatim u dramama Nesporazum, Kaligula i Opsadno stanje kao i u lirskom komentaru romana Stranac, objavljenom pod nazivom Mit o Sizifu. Poznati roman je i Pobunjeni čovek.

 

 

 

 

Sociologija kartezijanaca apsurda

Skoro svaka Kamijeva rečenica motivisana je krizom našeg vremena. U težnji za preciznošću kod ovog autora teško je odvojiti filozofske, estetičke od umetničkih komponenata. Misleći o pojedincu kaže: „Svijet ga drobi, a ja ga oslobađam“. Ako bi se hronološki i logički pratila njegova misaona pozicija, onda su to svakako teme apsurda i pobune. Ako bi se pokušala eksplicirati Kamijeva odredba čoveka, onda to predstavlja kontinuirani razlaz između realiteta i identiteta čoveka. Stalan i neizgladiv sukob individualnog i društvenog, prolaznog i večnog, posebnog i opšteg jesu tematske okosnice njegovog dela. Prići i propitati „kartezijanaca apsurda“ nemoguće je bez značajnih dela, Mita o Sizifu i Stranca. Upravo ova dela upečatljivo promovišu Kamijevu filozofiju apsurda. Tragajući za smislom, čitalac se ovde snabdeva osećanjima ništavosti, brige, patnje i mučnine. Za Kamija, čovek koji je započeo svoju istoriju paradigmom identičnosti mišljenja i bitka danas mora pojmiti svoju sudbinu kao razmimoilaženje ideje i realnosti, smisla i opstanka. Osećanje apsurdnosti ili, bolje reći, „ono osobito duševno stanje kad praznina postaje rječita“, konstantno intrigiraju ovog pisca. Na bezbroj mesta on određuje apsurd, stalno iznova dodajući nove dimenzije. Razumljivo je da za čoveka živeti znači uvek iznova živeti apsurd. Ovaj apsurd čovek živi kao nelagodnost pred nečovečnošću, osećajući težinu sveta, podvrgavajući se krvavoj matematici koja uređuje njegov život. Apsurd je prazna rezultanta sučeljavanja čovekovog poziva i bezumne tišine sveta; on je jedina veza koja ih spaja. Na temeljima ove ne podudarnosti želja i sveta, hodajući svetom „ne nadano lišenom iluzija i jasnoća, čovek se oseća stranac“.
Moderno osećanje sveta pomera težište sa metafizičkih na etička pitanja,prevashodno na odnos između sveta i čoveka. Taj odnos Kami sagleda bez religijskih predrasuda i u njemu vidi apsurd. Suština apsurda leži u čovekovoj potrebi da racionalno sagleda svet u činjenici da svet nije racionalan. Najvažnja karakteristika apsurda je tragičnost. Apsurdno stanje je tragično stanje. Kami odbacuje samoubistvo kao rešenje,jer ono nije suočavanje,već odbacivanje istine,izbegavanje apsurda. Mit o Sizifu nalaže da čovek treba da umre bez pomirenja u revoltu. Ova posmatranja nisu bez značaja za ovu analizu.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari