Vođenje kao menadžment funkcija u hotelu “Zeleni vir”
Objavio nemanja20 25. mart 2024.
Diplomski/master radovi, Skripte, Menadžment
Objavio zerina.musicc 31. decembar 2015. Prijavi dokument
UVOD
Javno vlasništvo odnosno javni sektor, je državni sektor koga čine materijalni i ljudski resursi putem kojih državni menadžment sprovodi politike i upravlja državom. U javni sektor spadaju kako nacionalni, tako i regionalni i lokalni resursi.
Javni sektor predstavlja veliku i značajnu oblast koja pokriva državnu upravu, lokalnu samoupravu rad javnih preduzeća i javnih ustanova. U složenim uslovima savremenog života, uprava je ta koja raspolaže velikim stručnim znanjem, ljudskim potencijalom i materijalnim resursima za efikasnu socijalnu regulaciju. Socijalna regulacija koju sprovodi uprava postaje osnovni društveni proces i čini bitnu pretpostavku ekonomske efikasnosti, kulturnog razvoja i opšteg društvenog napretka u uslovima razvijenog industrijskog i urbanizovanog društva. Sa porastom uloge uprave kao instrumenta socijalne regulacije, opada njena uloga kao vršioca političke vlasti i prinude.
Obzirom da su javna preduzeća pod velikom kontrolom države u njihovom funkcionisanju se javlja i uticaj političke partije na vlasti koja posredstvom države može da utiče na oblik njihovog funkcionisanja. Ovo čini složenijim način organizovanja javnih preduzeća i time menadžment ovih preduzeća dobija poseban značaj.
Javna preduzeća angažuju velika sredstva, veliki broj ljudi i pokrivaju svojom delatnošću obično teritoriju jedne države. Njihova uloga je nezamenljiva u funkcionisanju ukupnog privrednog života. Razvoj javnih preduzeća i njihova ekonomska efikasnost zavise od kvaliteta funkcije menadžmenta.
Zadatak menadžmenta je da na najbolji način koristi resurse javnog preduzeća u stalno promenljivom okruženju. Menadžment javnog preduzeća je upućen na rad u kompleksnim uslovima koji se ogleda u nastojanju da se postigne granica između optimalnog zadovoljavanja interesa društva kao celine i interesa preduzeća kao subjekta privređivanja.
1.0. RAZVOJ UPRAVLJAČKE MISLI
Osnovna karakteristika menadžmenta dvadesetog i početka dvadeset prvog veka jeste nastanak i razvoj menadžmenta kao nauke. Tome u prilog govore mnoge činjenice,među kojima se posebno ističe nastanak brojnih škola, teorija, pristupa i koncepata koji, predstavljaju celovit sistem naučnih saznanja koja čine menadžment kao nauku. Kada je reč o školama menadžmenta, potrebno je istaći da teoretičari nemaju jedinstven stav o njihovoj klasifikaciji, odnosno nazivima. Baš zbog tih različitih statova, postoje i različite klasifikacije škola menadžmenta. Najčešće se koristi podela na sledeće škole:[1]
1. Klasična škola menadžmenta,
2. Bihejvioristička škola menadžmenta,
3. Kvantitativna škola menadžmenta,
4. Integrativni pristup (sistemska, situaciona škola, Teorija „Z”, izvrsnost u
menadžmentu
5. Dinamično angažovanje nove teorije menadžmenta.
1.1. KLASIČNA ŠKOLA MENADŽMENTA
Klasičnu školu menadžmenta čine sledeće teorije, odnosno škole:[1]
1. Naučni menadžment,
2. Administrativni menadžment i
3. Birokratski menadžment.
1.1.1. Naučni menadžment
Naučni menadžment je nastao kao prva u nizu škola menadžmenta. Doprinos pojavljivanju i razvoju naučnog menadžmenta dali su mnogi istraživači, od kojih su najpoznatiji: Frederik Tejlor, Henri Gant, Lilian Žilber, Frenk Žilber i Harington Emerson. Pri tome, najveći doprinos dali su Frederik Tejlor i Henri Gant.[1]
FREDERIK TEJLOR
Frederik Tejlor bio je prvi koji se, primenom naučne metodologije, bavio istraživanjem problema upravljanja u preduzećima. Zbog toga, a naročito zbog zaključaka i preporuka koje je definisao, on se smatra rodonačelnikom škole naučnog mišljenja i istovremeno, utemeljivačem naučnog menadžmenta (neki ga nazivaju i „ocem” savremenog menadžmenta). Njegov plodonosan istraživački rad je u oblasti organizacije rada i (naročito) u oblasti upravljanja proizvodnjom. [1]
Prema Tejloru, pod veštinom upravljanja se podrazumeva „znati tačno šta želite da čine vaši ljudi, a zatim se postarati da oni to čine na najbolji i najjeftiniji način”. Prema ovom autoru, „visoke plate i niski troškovi za radnu snagu” su temelji „najboljeg upravljanja”. Mogućnost ostvarenja ovih uslova Tejlor zasniva na razlici između učinka prvoklasnog i prosečnog. S obzirom da „prvoklasni radnik” može da uradi dva do četiri puta više nego prosečni radnik, Tejlor promoviše isplatu visokih plata za natprosečne rezultate kao mogućnost zadovoljavanja interesa radnika ali, istovremeno, i poslodavaca. Jer, zbog znatnog povećavanja učinka, troškovi radne snage se smanjuju po jedinici učinka. Tejlor je naglašenu pažnju posvetio sledećim pitanjima, odnosno problemima:
• uzrocima gubitaka u kompanijama. On tvrdi da gubitke uzrokuju i poslodavci i radnici. Poslodavci uglavnom zato što ne poznaju relevantne naučne principe a radnici zbog „prirodnog zabušavanja” (koje je posledica prirodnog instinkta i tendencija da ljudi sve uzimaju olako) i tzv. „sistematskom zabušavanju” (koje je „izazvano njihovim odnosima prema drugim ljudima”, naročito sa poslodavcem).[1]
Objavio nemanja20 25. mart 2024.
Objavio sandra93 19. mart 2024.
Objavio pupovic95 13. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
You must be logged in to post a comment.
Jedan komentar na “Upravljanje,razvoj i savremeni kocpet upravljanja u javnom sektoru”
Hvala za rad