Odlomak

ODNOSI I UTICAJ DRŽAVE I PRAVA ( uvod za pitanja 2. i 3.)
Postoje mnogobrojna i različita shvatanja o odnosima i uticaju  države i prava.
I grupa: sva shvatanja koja negiraju postojanje  bilo kakvih veza između države i prava, ili tako što se tvrdi da su to potpuno nezavisne pojave koje nemaju zajedničkih tačaka (Savinji, Digi), ili se negiranje njihovih međusobnih veza čini tako što se država svodi na pravo (Hobs, Delvekio), ili pravo na državu (Sv.Avgustin, Ruso). Takođe su se javila i shvatanja da su država i pravo dve strane  jedne iste pojave. Krajnji rezultat svih shvatanja u ovoj grupi je da veza između ovih pojava nema, pa samim tim nema ni međusobnih uticaja.
II grupa: shvatanja čija je suština u tome da ukazuju na postojanje međusobnih veza, ali u različitoj formi i intenzitetu, pri čemu se razlikuje pojam uzajamne povezanosti i shvatanje o relativnoj samostalnosti, pri čemu su veze i odnosi kod prvih čvršći i neposredniji,a kod drugih fleksibilniji i slabiji.
Savremena shvatanja ukazuju na to da postoji istovremeno i relativna samostalnost ovih pojava. Država i pravo utiču jedno na drugo međusobno se uslovljavajući, ali pri tome ne gube ni svoju samostalnost ni svoj identitet.

 

 

 

UTICAJI DRŽAVE NA PRAVO
Postoje mnogobrojni i različiti uticaji države na pravo.
Globalni ili potpuni uticaj države na pravo je najočigledniji u istorijskim preobražajima države. Preobražajem države, preobrazilo se i pravo tako što je odvojeno od religije, globalizovano, formalizovano i standardizovano čime je omogućena masovna i ujednačena primena. Odnosno izvršeno je logičko i sistematsko uobličavanje prava kao sistema pravila ponašanja.
U procesu uticaja države na pravo, dolazilo je do faze skladnog i ravnomernog razvoja ili do faze sukoba i nesklada bilo tako što je država bila zastarela ili što je pravo zastarelo u odnosu na trenutne društvene potrebe. To je dovodilo do promena i u državi i u pravu, a one su imale za posledicu njihovo usaglašavanje.
Značajnija je uloga i uticaj države u primeni nego u stvaranju prava, jer u stvaranju prava država ne mora uvek učestvovati sama, već sa drugim, autonomnim subjektima. Bez države nema prava, tj ono pravilo u čijoj primeni ne učestvuje država nije pravo. U prvobitnim državama država je samo sankcionisala pravila iz društvenih sistema pravila (običaj, moral, religija), a tek u savremenoj fazi država je postala najvažniji i glavni stvaralac prava. Istovremeno širi se i jača autonomno pravo gde država nije ni direktni, ni isključivi stvaralac prava. Uloga države je veoma važna u primeni sankcija bilo da se primenjuju pretnjom ili neposrednom fizičkom silom.

 

 

 

 

UTICAJI PRAVA NA DRŽAVU
Isto kao što država racionalizuje pravo tako i pravo racionalizuje državu. To se manifestuje u tri konkretna oblika:

  • stvaranje države kao pravne organizacije (država je isključivo pravna organizacija i pravni subjekt jer nastaje donošenjem pravnog akta, ona je ta koja stvara i primenjuje celokupno pravo, uređena je pomoću pravnih normi, njena delatnost je određena pravom tj delatnost njenih organa se vrši na osnovu  i u skladu s pravnim normama).
  • obezbeđenje državnog funkcionisanja (princip hijerarhije se prenosi iz prava u državnu organizaciju što doprinosi njenoj stabilosti i efikasnosti. Državna hijerarhija je pravno uređivanje države tako da se državni organi raspoređuju od najvišeg do najnižeg u ostvarivanju državne delatnosti. Delatnost države je u svojoj celini primena prava tj nijedna državna radnja se ne odvija van prava).
  • ograničenje državne vlasti (državna vlast se mora kretati u okvirima pravnih normi)

 

 

 

METODI
Predmet Uvoda u pravo čine dve najsloženije društvene pojave država i pravo. Zbog te složenosti postoje i mnogobrojni metodi ove naučne discipline.

  • metode u užem smislu (načini i postupci sticanja novih naučnih znanja)
  • metode u širem smislu (filozofska shvatanja)

Predmet Uvoda u pravo kao naučne discipline je realna pojava i nalazi se u jezičkim iskazima. Pravna teorija pre svega koristi i polazi od dogmatskog i normativnog metoda kojim se utvrđuje postojanje i značenje tih iskaza pri čemu je dogmatski iskaz polazni i osnovni, a normativni svodni i analitički za celinu prava i države.

  • logički metod (pravo i država su logički uređene pojave i bez takvih povezanosti i uređenosti ne bi mogli efikasno postojati i delovati)

Upotrebom ova tri metoda utvrđuje se samo kakva država i pravo jesu, ali ne može se utvrditi kakvo bi pravo ili država trebali da budu. Zbog toga aksiološki (vrednosni) metod ima važnu i nezaobilaznu ulogu uvoda u pravo.
S obzirom da su i država i pravo veoma složene društvene pojave i pripadaju veoma važnim društvenim pojavama, objašnjavanje države i prava nemoguće je bez upotrebe sociološkog, politikološkog, psihološkog i istorijskog metoda.
Primena samo jednog metoda ili nedovoljnog broja metoda prouzrokovala bi jednostrano ili nepotpuno naučno znanje.

 

 

 

 

DEFINISANJE DRŽAVE I PRAVA
Se sastoji u određivanju njihovih karakterističnih osobina. Postoji veoma veliki broj različitih definicija među kojima ne postoji dovoljno saglasnosti. Postojanje različitih definicija postavlja pitanje izbora neke od njih, pri čemu taj izbor zavisi i od cilja koji se želi postići odnosno od svrhe definisanja.
U različitim naukama se koriste različite vrste definicija, a čest je slučaj da se pored jedne koja je polazna i osnovna, koriste kao dopunske i druge vrste definicija. Nauka o logici u zavisnosti od toga šta je predmet definisanja, razlikuje sledeće vrste definicija: definicija stvari, reči ili jezičkog simbola. U pravnoj nauci i njenim definicijama preovladava stav da se definišu stvari tj da se koriste realne definicije. Međutim istovremeno sa realnom definicijom koristi se i definisanje pojmova i reči čime se sva ta značenja povezuju u jednu celinu. Definicija i njen sadržaj se razlikuju zavisno od izbora predmeta koji se definiše. Rezultat definisanja razlikuje se zavisno od načina definisanja, odnosno tehnike definisanja. Najstariji i najčešći način definisanja  je definisanje pomoću najbližeg roda i karakterističnih razlika. Suština ove tehnike je da se za predmet definisanja prvo pronađe najbliža srodna vrsta, a onda se između više srodnih predmeta ističu karakteristične razlike. Leksička tehnika je ona koja o predmetu definisanja daje  jezičko objašnjenje (npr objašnjenje u rečnicima). Stipulativna tehnika je način definisanja kada se propisuje da neki jezički izrazi treba da imaju određena značenja. Kontekstualna tehnika objašnjava jednu pojavu  povezivanjem značenja svih delova jezičkog iskaza. Tehnika detonacije je način definisanja nabrajanjem drugih pojava sličnih osobina, pa se novi pojmovi objašnjavaju pomoću starih pojmova. U pravnoj teoriji i uvodu u pravo češće se upotrebljavaju realne definicije i upotreba tehnike  najbližeg roda i karakteristične razlike. S obzirom da su pravo i država veoma složene društvene pojave i o njima postoje različita shvatanja i znanja, neophodno je korišćenje više definicija i tehnika, sekundarnih i dopunskih. Definisanje jedne pojave se razlikuje od objašnjenja te pojave. Objašnjenja su iskazi koji sadrže uzroke, okolnosti nastanka i ciljeve neke pojave, a definicije su iskazi koji se odnose samo na svojstva odnosno osobine te pojave.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 30 stranica
  • Školska godina:
  • Skripte, Pravo
  • ,  Beograd,  UNIVERZITET MEGATREND - Fakultet za državnu upravu i administraciju  

Više u Pravo

Više u Skripte

Jedan komentar na “Uvod u pravo (FDUA)”

ivanicamica says:

super skripta!Hvala.

Komentari