73. Ugovor o finansijskom lizingu

Lizing poslovi su nastali kao poseban metod finansiranja u poslovnoj praksi (prvo u SAD). U pravnom 
smislu, posao finansijskog lizinga je složeni pravni posao koji se sastoji od dva ugovora o isporuci i ugovora 
o finansijskom lizingu. Oba ugovora zaključuje davalac lizinga.

Ugovor   o   isporuci

  je   ugovor   koji   davalac   lizinga   zaključuje   sa   isporučiocem   (proizvođačem)   koga   je 

odabrao   primalac   lizinga,   dok   ugovor   o   fin.   lizingu   zaključuje   davalac   lizinga   sa   primaocem   lizinga. 
Davalac lizinga zaključuje ugovor o isporuci sa isporučiocem predmeta lizinga koga je odredio primalac 
lizinga na osnovu koga stiče pravo svojine na predmetu lizinga, prema specifikaciji primaoca i pod uslovima 
koje odobrava primalac lizinga. Kod ugovora o isporuci, primalac nije ugovorna strana, već treće lice, ali 
koje bitno utiče time što određuje isporučioca, daje specifikaciju predmeta i odobrava uslove ugovora. 
Davalac   lizinga   najčešće   kupuje   predmet   lizinga,   pa   je   u   tim   slučajevima   ugovor   o   isporuci   zapravo 
poistovećen   sa   ugovorom   o   prodaji.   Međutim,   kako   davalac   lizinga   može   steći   pravo   svojine   i   npr. 
ugovorom o razmeni, to je ovaj posao u Zakonu o fin. lizingu označen kao ugovor o isporuci. Ugovor o 
isporuci se razlikuje od ugovora o prodaji i zbog odlučujuće uloge primaoca kao trećeg lica, te ugovor nema  
dejstvo samo  

inter partes

. Primalac ima pravo da, ukoliko je predmet isporuke nesaobrazan, koristi ona 

pravna sredstva koja stoje na raspolaganju strani iz ugovora, izuzev raskida ili poništaja ugovora i zahteva za 
sniženjem cene.

Ugovor o finansijskom lizingu

 zaključuje davalac lizinga sa primaocem lizinga, kojim se obavezuje da na 

primaoca prenese ovlašćenje držanja i korišćenja predmeta lizinga na ugovoreno vreme, a primalac lizinga 
se obavezuje da mu za to plaća ugovorenu naknadu u ugovorenim ratama. Differentia specifica ovog lizinga, 
jeste finansijski aspekt. Finansijski aspekt se ispoljava kao interes dobavljača opreme da finansira njeno 
delovanje davaocu lizinga koji mora biti jači od interesa za prodajom iste robe, koji zavisi od poreskih 
pogodnosti i drugih poreskih uslova.

Ostale vrste lizinga

: različita dobra se mogu iznajmljivati i drugim poslovima koja spadaju u opšti pojam 

lizinga, kao što su direktni i indirektni lizing; kratkoročni, srednjeročni i dugoročni; terminski, resolving, i 
lizing sa opcijom kupovine; neto i bruto lizing. Najčešća je podela na operativni i finansijski lizing. Posao 
operativnog lizinga karakteriše dvostranost u kome je davalac lizinga istovremeno i proizvođač, odnosno 
isporučilac opreme sa kojim primalac lizinga neposredno zaključuje ovaj posao. U pitanju je kratkoročni 
posao,   u   kome   nema   pune   amortizacije   predmeta   lizinga,   a   davalac   lizinga   snosi   rizik   propasti   ili 
zastarelosti.

Pravna priroda ugovora o finansijskom lizingu.

Ugovor o finansijskom lizingu ima najviše sličnosti sa ugovorom o zakupu. Predmet lizinga se daje na 
privremeno korišćenje, kao i kod zakupa. Ono što fin. lizing čini različitim je činjenica da ugovor o fin. 
lizingu   nastaje   u   sklopu   šireg   posla   koji   je   označen   kao   posao   lizinga.   Nastanak   finansijskog   lizinga 
pretpostavlja   postojanje   ugovora   o   isporuci,   pri   čemu   davalac   lizinga   ima   ulogu   posrednika   između 
proizvođača i primaoca. Sadržina ugovora o isporuci opredeljuje pravno dejstvo ugovora o finansijskom 
lizingu, i obrnuto. Međutim, nakon nastanka, ugovor o fin. lizingu je pravno samostalan posao u kome u 
odnosi između ugovornih strana regulisani posebnim pravilima koje ovaj posao čine različitim poslom i 
odvajaju ga od ugovora o isporuci.
Od ugovora o prodaji se razlikuje, iako ima i sličnost, po tome što ni davalac ni primalac lizinga nemaju 
položaj klasičnih prodavaca i kupaca, ni u pogledu prava i obaveza, ni u pogledu odgovornosti, odnosno 
raspoloživim pravnim sredstvima. Ugovor o fin. lizingu se razlikuje od ugovora o kreditu po tome što 
davalac lizinga ne samo što praktično omogućava nabavljanje predmeta lizinga na kredit, već ima i neke 
obaveze klasičnog prodavca opreme. Ugovor o finansijskom lizingu je posao građanskog i privrednog prava; 
klasifikacija zavisi od toga da li se predmet lizinga koristi za privatne ili profesionalne svrhe.

Izvori prava

nacionalni izvori su Zakon o finansijskom lizingu i raznim odlukama i uputstvima. Za pitanja koja nisu 
regulisana ovim zakonom se primenjuje supsidijarno, ZOO. Na poslove koji imaju element inostranosti se 
primenjuje Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju, Z o deviznom poslovanju, Carinski zakon, samo ako 
nisu u suprotnosti sa ZFL.
Međunarodni   izvori:   U   okviru   UNIDROIT,   Konvencija   o   međ.   finansijskom   lizingu.   Konvencija   se 
primenjuje kada se davalac i primalac nalaze u različitim državama ako su u pitanju države ugovornice, ili 
ako su oba ugovora regulisani pravima država ugovornica. Za primenu Konvencije mesto gde se nalazi 
predmet nije od značaja. Ugovornice su slobodno da isključe primenu Konvencije.

Na   ugovor   će   se   primeniti   pravo   države   u   kojoj   primalac   ima   mesto   poslovanja,   ukoliko   države   nisu 
ugovorile koje će se merodavno pravo primenjivati, i ne postoje opšti principi koji bi regulisali određeno  
pitanje koje nije na izričit način regulisano Konvencijom.

Konvencija   se   primenjuje   u   međunarodnim   fin.   odnosima.   dok   se   Zakon   primenjuje   u   unutrašnjim 
odnosima, ali se može primeniti i na poslove lizinga sa elementom inostranosti (kada je davalac lizinga 
strano lice). Odredbe Konvencije se mogu upotrebljavati u unutrašnjim odnosima, ali kao ugovoreno pravo. 
Što se tiče hijerarhije, to zavisi od ustavnih propisa zemalja koje su ratifikovale Konvenciju (međ. ugovori 
vs. zakoni).

Strane:
Davalac   lizinga

  je   lice   koje,   uz   zadržavanje   prava   svojine   na   predmetu   lizinga,   prenosi   na   primaoca 

ovlašćenja držanja i korišćenja predmeta, na ugovoreno vreme i uz ugovorenu naknadu. Prema ZFL je to 
privredno društvo koje obavlja poslove u skladu sa propisima države u kojoj je osnovano, čiji novčani deo 
osnivačkog kapitala ne može biti manji od 100.000 evra. Uplata se vrši u dinarskoj protivrednosti, ako je u 
pitanju domaće lice, na osnovu čega dobija dozvolu NBS za obavljanje poslova fin. lizinga. Propisivanje 
uslova koje treba ispuniti ima za cilj da spreči prostor za prevarne radnje. U međunarodnom prometu se 
mogu pojaviti i specijalne lizing agencije i bankarske ustanove.

Primalac lizinga

  je pravno ili fizičko licena koga davalac lizinga prenosi ovlašćenja držanja i korišćenja 

predmeta lizinga na ugovoreno vreme i uz ugovorenu naknadu.
Isporučilac ili prodavac je lice koje snabdeva ili prodaje predmet lizinga davaocu, i po pravilu ga određuje 
primalac lizinga. U praksi su to proizvođači poznate opreme ili postrojenja.

Predmet lizinga

 – u lizing se mogu davati različita dobra koja su u Konvenciji označena kao postrojenja, 

kapitalna dobra i druga oprema. ZFL ih određuje kao pokretne nepotrošne stvari.

Karakteristike finansijskog lizing posla:

1)primalac lizinga specifira opremu i odabira isporučioca, ne oslanjajući se uglavnom na stručnost i sud 
davaoca lizinga
2)davalac lizinga nabavlja opremu u skladu sa lizing ugovorom koji je zaključen ili će biti zaključen uz 
znanje isporučioca
3)lizing naknada koja se plaća po ugovoru se izračunava tako što se naročito uzima u obzir amortizacija cele 
opreme ili njenog bitnog dela

Bitni elementi ugovora

 su precizno određenje predmeta lizinga, iznos naknade koju plaća primalac, iznos 

pojedinih rata, njihov broj i vreme plaćanja, kao i rok na koji je ugovor zaključen (koji mora biti određen ili 
odrediv – minimalni rok je 2 godine).
Domaći ZFL propisuje obaveznu pisanu formu, kao i obavezno upisivanje ugovora, izmene i dopune, i 
prestanak, u poseban registar finansijskog lizinga. Upis je dužan da obavi davalac lizinga u roku od 7 dana  
od dana zaključivanja.

background image

74. Ugovor o franšizingu

Nastao je krajem XIX veka u praksi američkih kompanija SINGER i GENERAL MOTORS. Danas 

ima veliki ekonomski značaj ne samo u SAD, već i u drugim razvijenim zemljama. Prava ekspanzija je 
nastala posle II svetskog rata. U početku se davanje franšize uglavnom odnosilo na lance hotela i restorane 
za brzu hranu, a kasnije je obuhvatao i vrlo sofisticirane proizvode i usluge. U nekim oblastima u trgovini 
pojedinim robama, po svom značaju potiskuje klasične metode prodaje i distribucije.

Vrste franšizing sistema

: u američkoj praksi se pravi razlika između tri vrste franšizing posla:

I Pod jedinstvenim ili direktnim franšizingom se podrazumeva sistem u kome franšizer direktno franšizira 
individualne   poslovne   jedinice   (outlets)   dajući   individualnim   primaocima   pravo   da   posluju   koristeći 
franšizerovo trgovačko ime ili marku na posebnoj teritoriji na kojima pružaju usluge i trening uz značajan 
stepen kontrole nad franšizatom
II Višestruki ili složeni franšizing postoji u slučajevima kada franšizer jednom trgovcu daje pravo da osnuje 
više   franšiziranih   poslovnih   jedinica   u   okviru   određene   teritorije.   Ovakav   metod   se   može   realizovati 
ugovorom o master franšizi i tzv. razvojnim sporazumom i zajedničkim poduhvatom.
III Sporazumom o master franšizi franšizer daje trgovcu koji je poznat kao subfranšizer ili master franšizer 
ekskluzivno pravo da razvije franšizirani posao na datoj teritoriji i da daje pravo drugim stranama koje su 
poznate kao subfranšizeri da koristefranšizirane poslovne jedinice, kao pravo subfranšize.
Kod razvojnog sporazuma o franšizi franšizer daje ekskluzivna prava drugoj strani da razvija teritoriju, tako 
što će lično otvarati jedan broj lokala na toj teritoriji, ali bez prava ovih drugih da svoje pravo dalje prenose  
na subfranšizante. Posebna vrsta je i franšizing o zajedničkom poduhvatu u kome franšizer ulazi u zajednički 
posao sa stranim partnerom sa kojim deli profit i rizik i zajednički upravlja poslovnim poduhvatom.

U pravu EU postoje  

tri vrste

: a)industrijski ili proizvodni koji karakteriše pravo franšizanta da proizvodi 

robu,  uglavnom hranu  i piće.  ili obavljanje  nekih  faza  u  tehnološkomprocesu  u  proizvodnji po  licenci 
franšizera, pa se izjednačava sa ugovorom o licenci. b)kod ugovora o robnom franšizingu franšizat prodaje 
robu sa znakom franšizera, odnosno u prodavnicama koje nose znak franšizera ili njegovo poslovno ime ili 
simbol.c)kad distributeri koji su na određenom tržištu razvili svoj sistem prodaje i uspostavili mrežu, daju 
pravo   drugim   nezavisnim   trgovcima   da   se   koriste   njihovim   imenom   i   poslovnim   metodima,   reč   je   o 
uslužnom ili franšizingu usluga.

Izvori   prava

.   Međunarodni:Regulisan   opštim   uslovima   poslovanja,   formularnim   ugovorima,   pravnim 

vodičima, i model zakonom. Evropski kodeks o etici u franšizingu je vrlo značajan.
Nacionalni: Mogu se razlikovati tri pristupa: norme kojima su regulisani odnosi između davaoca i korisnika 
franšizinga, norme kojima je regulisana obaveza predugovornog davanja podataka, i administrativne norme 
o registraciji i odobrenju. Srpski građanski zakonik poseduje pravila o franšizingu.

Pojam

: Ugovorom o franšizingu se jedna ugovorna strana, davalac franšize (franšizer), obavezuje da će 

drugom licu korisniku franšize (franšizatu) ustupiti pravo prodaje robe ili usluga pod posebnim znakom ili 
imenom   franšizera,   ili   pravo   da   koristi   njegov   jedinstveni   način   prodaje,   a   druga   ugovorna   strana   se 
obavezuje da za to plati naknadu i da se u svom poslovanju pridržava preuzetih obaveza.

Predmet ugovora o franšizingu čini franšiza

. Pod 

franšizom

 se podrazumeva pravo na prodaju robe ili 

vršenje   usluga   na   ugovorenoj   teritoriji   na   određeni   način,   koji   se   naziva   i   provereno   uspešni   poslovni 
koncept ili poslovni format, i pod određenim franšizantovim obeležjima – određenim znacima razlikovanja, 
kao što su robni ili uslužni žig.

Karakteristike   posla

:pet   elemenata:   1)   prenos   prava   i   ovlašćenja   –   pod   pravima   koja   se   ustupaju   se 

podrazumeva   paket   prava   industrijske   ili   intelektualne   svojine   koja   se   odnose   na   trgovačku   marku, 
trgovačko ime, know how, znak prodavnice, korisne modele, dizajn, autorska prava, koja će biti korišćena 
kod preprodaje robe ili kod pružanja usluga. Sličnosti distributera i franšizera – i jedan i drugi prodaju robu 

na ugovorenom tržištu pod posebnim, povlašćenim uslovima. Elementi ugovora o intelektualnoj svojini se 
nalaze u pravima koja se odnose na trgovačku marku, ime, znak, model, dizajn, autorska prava, znanje.
2)obuka primaoca je obaveza davaoca franšize, 3)nadzor nad poslovanjem primaoca obuhvata ne samo 
kontrolu da li se korisnik u svom poslovanju kreće u granicama prenetih prava i obaveza, već i pravo 
franšizera   da   daje   instrukcije   franšizatu.,   4)naknada   za   ustupljena   prava   takođe   karakteriše   posao 
franšizinga, koa teretnog posla, s tim što se naknada može plaćati ili kao naknada za ulazak u lanac ili sistem 
franšzinga ili kao periodično plaćanje. 5)na kraju, ugovor karakteriše i samostalno istupanje ugovornih 
strana i njihova pravna i ekonomska nezavisnost. S druge strane, u pitanju je odnos poverenja.

Elementi ugovora

: Evropskim kodeksom je preporučeno da bi ugovorom trebalo regulisati sledeća pitanja: 

prava i obaveze franšizata i franšizera, robe ili usluge kojima će biti franšizer snabdevan, trajanje ugovora, 
uslove plaćanja, uslove prodaje, način korišćenja ustupljenih prava, prestanak ugovora, predaja pokretne i 
nepokretne imovine franšizatu nakon prestanka ugovora.
Uredbom 4087 navedena su samo tri bitna elementa: 1)upotreba zajedničkog imena ili žiga i jednoobrazni 
poslovni   prostor   i   sredstva   prevoza,   2)prenos   know   how,   3)odredbe   o   trajnom   prenosu   komercijalne   i 
tehničke pomoći za vreme trajanja ugovora.

Ugovorne strane: davalac franšize, franšizer, i primalac franšize, franšizat
Davalac franšize

  je poznati proizvođač robe široke potrošnje ili trgovac na veliko, ili preduzeće koje je 

razvilo i obavlja određenu vrstu usluge ili pruža uslugu na način koji je široko prihvaćen ili prepozantljiv.

Primalac franšize

 može biti pravno ili fizičko lice koje ima status nezavisnog trgovca (privredno društvo ili 

preduzetnik) koje se ugovorom o franšizingu obavezuje da će trajno u svoje ime i za svoj račun prodavati 
robu i davati usluge.

Forma ugovora

: preporučuje se pismena forma, ali nema posebnih propisa koji bi regulisali ovo pitanje.

Obaveze franšizera:

1)da da franšizu, da ustupi pravo prodaje proizvoda ili obavljanja usluga i pravo upotrebe imena, žiga, i 
drugih prava intelektualne svojine, know how, određena znanja i iskustva. Davalac franšize je obavezan a)da 
dato   pravo   ne   daje   drugim   licima   na   ugovorenom   području,   b)da   ne   otvara   poslovne   jedinice   na   tom 
području, c)da ne isporučuje robu ili usluge koje su predmet franšize na tom području.
Franšizer praktično daje na korišćenje kompletan sistem koji je oproban i spreman za rad. Kao dobavljač  
franšizer mora garantovati franšizatu da će ga snabdevati redovno i dovoljnim količinama.
2)pravo franšizera na kontrolu poslovanja franšizata. I davalac može tražiti od franšizera da prodaje samo 
njegovu robu, pri čemu može uticati na cene, ali nema pravo da ih fiksira.

Obaveze franšizata:

2 grupe – one koje se odnose na korišćenje franšize i one koje se odnose na plaćanje.
1)U   obaveze   da   prodaje   robu   ili   vrši   franšiziranu   uslugu   na   određeni   način   spadaju:   da   će   prodavati 
isključivo ugovornu robu davaoca, da neće obavljati sličnu privrednu aktivnost izvan ugovorenog područja, 
da će uložiti napore pri prodaji robe ili vršenju usluga koje su predmet franšizinga, da će održavati objekat, 
poslovni prostor, opremu,i sredstva u skladu sa ugovorom i standardima, da će čuvati kao poslovnu tajnu sve 
informacije koje mu davalac franšize prenese, da prodaje samo robu koju mu isporučuje franšizer ili uz 
njegovu saglasnost.
2)u obaveze koje se odnose na korišćenje prava intelektualne svojine spadaju: da štiti know how, ili da 
zadrži reputaciju ili zajednički identitet franšizirane mreže, da će sva ustupljena prava koristiti u samo 
ugovorenoj poslovnoj jedinici, da koristi znanje i iskustvo dobijeno od franšizera samo u svrhe eksploatacije 
franšize, da informiše franšizera o povredama prava intel. svojine, da preduzme akcije protiv prekršilaca, da 
obaveštava franšizera o svim stečenim iskustvima u korišćenju franšize.
I   sledeće   obaveze:   da   primalac   ili   njegovi   članovi   prisustvuju   trening   kursevima,   da   davaocu   dozvoli 
provere, da ne menja mesto ugovorenih prostorija, da plati davaocu deo za reklamiranje.

background image

75. Ugovor o faktoringu

Ugovorom o faktoringu se jedna strana, faktor, obavezuje da od druge strane, klijenta, otkupljuje nedospela 
potraživanja koja klijent ima prema trećim licima. 

Vrste faktoring posla: 

Prema vrsti osnovnog posla: izvozni faktoring i faktoring u ostalim poslovima. Izvozni se naziva i 
opšti, a faktoring u ostaim poslovima posebni.

Prema pravu na regres faktoring organizacije: pravi i nepravi, odnosno istinski i prikriveni. Pravi 
postoji kod ugovora kod kojih faktor nema pravo regresa prema klijentu čija je potraživanja otkupio 
u slučaju da otkupljena potraživanja ne može o dospelosti da naplati od trećeg lica, dužnika iz 
osnovnog posla. Kod nepravog, faktor zadržava pravo regresa prema svom klijentu u slučaju da o 
dospelosti ne naplati otkupljeno potraživanje od trećeg lica.

Prema otvorenosti faktoring posla koji se mjeri u odnosu na obavještenost dužnika o potraživanju: 
otvoreni i skriveni. Kod otvorenog izvoznik je obavezan da obavjesti dužnika o prenosu potraživanja 
na novog faktora. Kod skrivenog ne postoji obaveza.

Prema sadržini obaveze koju faktor preuzima F poslovi mogu biti : stari i faktoring o dospelosti. Kod 
starih faktor otkupljuje sva potraživanja koja njegov klijent ima u dužem periodu. Kod faktoringa o 
dospelostim faktor naplaćuje potraživanja tek po njihovoj dospjelosti.

Ugovorne strane:

izvoznik ili prodavac robe ili usluga, 

faktoring organizacija ili faktor i 

kupac   ili   uvoznik   ili   primalac,   odnosno   korisnik   usluga  (dužnik   iz   osnovnog   posla).   Mora   biti 
obavešten o prenosu.

Faktor može biti svako lice koje ima interese da obavlja ovaj posao i pretpostavlja se da raspolaže značajnim 
finansijskim sredstvima.

Klijenti su lica koja imaju valjana nedospjela potraživanja po bilo kom osnovu prema inostranim licima.

Predmet

:

otkup nedospelih potraživanja u dužem vremenskom periodu na osnovu okvirnog ugovora 
između faktora i njegovog klijenta 

Postojeća i pojedinačna potraživanja

Buduća potraživanja

U pogledu ročnosti uglavnom kratkoročna (90-120 dana). Potraživanja mogu poticati iz ugovornih odnosa 
faktorovog klijenta, a ne iz prenosivih hartija od vrednosti. 

Izvori

: nacionalni i međunarodni.

Nacionalni: 

u Engleskoj bio regulisan već od 1823. godine Zakonom o faktoru (

Factor's Act

), u SAD isti 

zakon postoji od 1889. godine 

Autonomni (opšti uslovni poslovanja, formularni ugovori)

Međunarodni:  

UNIDROIT Konvencije o međunarodnom faktoringu u Otavi maja 1988. 

Konvencija se primjenjuje na poslove kod kojih su ispunjeni sledeći kumulativni uslovi:

da potraživanja potiču iz ugovora o prodaji robe i usluga, osim robe koja je kupljena za ličnu ili 

Želiš da pročitaš svih 37 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti