Uloga porodice u moralnom vaspitanju
„Uloga porodice u moralnom vaspitanju“
Ljudskajedinkarađasekaonajbespomoćnijebićemeđusvimvrstamaživihbićairađasesamosaodređeni
mbrojemrefleksainagona, bezikakvihznanja, navika, bezsposobnostigovora, komunikacije,
bezkultureimorala. Ali, rađa se sa mogućnostima de se razvije više nego ijedna druga jedinka
među živim bićima.Niko od nas sa svojim karakterom, određenim sklonostima, osobinama,
željama i vrednostima nije kao takav rođen, već ličnost sa svojom karakterističnom strukturom
formira se i razvija tokom života. Tek učenjem i putem delovanja socijalnih faktora ona postaje
ljudsko biće. Tek postepeno, živeći u ljudskoj sredini i učeći u njoj, ljudska jedinka stiče navike,
veštine, znanja, osobine i načine ponašanja koji joj omogućavaju da živi i deluje u društvu i da
postane osoba i ličnost. Kako je razvoj jedinke određen sredinom, tako je i nasleđem i njenom
ličnom aktivnošću, ali njihovim međusobnim sadejsvom. Različiti faktori socijalizacije deluju na
jedinku tako što je pripremaju za funkcionisanje i život u društvu i formiraju osobine i načine
ponašanja koji su važni za društvo, i tako što je razvijaju od biološke jedinke u ličnost sa
mnogim karakteristikama zajedničkim za sve ljude ali i sa sopstvenim specifičnim osobinama.Ti
faktori formiraju kod ljudi određeno stanje svesti i određeni društveni karakter koji obezbeđuje
održavanje društva i određenih društvenih odnosa. Oni su posrednici, oruđa društva preko kojih
ono pokušava da nametne određena ponašanja i veliki je broj takvih prenosnika društvenih
standarda i normi koji utiču na dete,mladu ili odraslu osobu. Svaki član društva može uticati na
razvoj jedinke. To mogu biti osobe koje nemaju nameru da deluju na određene oblike ponašanja,
ali su češće osobe koje namerno i svesno utiču na formiranje dečijeg ponašanja. Tu spadaju
škola, vršnjaci, osobe sa kojima je pojedinac u kontaktu, masovna sredstva komunikacije
(mediji: novine, radio, TV, internet), ali i druge osobe i institucije. Posebno kao faktor koji u
prvim godinama, ali i tokom celog života, ima najizrazitiji uticaj na razvoj svih aspekta ličnosti
ili bi bar trebao da ima, ubraja se i jeste porodica.Uticaj porodice izrazito je značajan u prvim
godinama života, a posebno je važna veza deteta i majke, odnosno osobe koja zamenjuje
majku.Unastavkuopisaćukakvajeulogaroditelja, posebnovažnostodnosainjihovihvaspitnih
postupkautokupodizanjadeteta, isve to u cilju prenošenja znanja o moralnom i razvijanja
moralnosti kod deteta.
Reč moral ima dva osnovna načina upotrebe. Jedno je kada se reč moral upotrebljava u
vrednosno – neutralnom smislu i to je slučaj kada hoćemo da označimo osobenosti načina
ponašanja nekog pojedinca, neke grupe ili neke istorijske epohe, bez obzira na to da li je reč o
pozitivnom ili negativnom, dobrom ili rđavom, uzdignutom ili neuzdignutom ponašanju. A
drugo značenje reči moral je vrednosno određeno i upotrebljava se za oznaku pozitivnih dobrih
osobina. Moral se definiše na dva načina. Prvi koji se manifestuje u vrednosnom procenjivanju
ljudskih postupka i htenja kao pozitivno ili negativno vrednih – moral je oblik ljudske prakse,
oblik delatnog, praktičnog odnošenja čoveka prema svetu, prema drugim ljudima kao prema
samom sebi. Drugi se sažima u atributima dobro i zlo – moral je aktivno čovekovo oblikovanje i
ocenjivanje sebe i dugih ljudi kao dorbih i zlih.
Porodicauči dete moralnosti, ona prenosinormeivrednosti i utiče na toukakvu
ćeseličnostdeterazviti.Načinnakojiroditeljinastojedapostignudadeteusvoji društvene norme
određuje ne samo norme ponašanja nego određuje i njegovu ličnost. Porodica predstavlja osnovu
koju dopunjuju ostali faktori socijalizacije i sve što ličnost usvoji tokom razvoja u porodici,
prenosi na dalji život van porodice. Iz ranih odnosa sa roditeljima razvija se osnova za
emocionalna vezivanja kasnije u životu. Stabilnost ličnosti, lična sreća i uspešan brak zavise u
velikoj meri od toga da li su brakovi roditelja bili srećni ili nisu, da li su rodjitelji bili
emocionalno stabili ili ne. Razvija se osnova za formiranje odnosa sa drugim ljudima, sa
sredinom u kojoj se živi i takođe rani odnosi utiču na vaspitanje sopstvene dece – kako je osoba
bila vaspitana u detinjstvu, to će preneti na sopstvenu decu. Mali je uticaj onoga što se sazna van
porodice na formiranje porodice u budućnosti, u odnosu na to koliki je uticaj same porodice
porekla. Međutim, postoje i slučajevi koji dokazuju suprotno, ali tu je reč o posebnim snagama
koje su individuu naterale i pomogle joj da se razvije u normalnu i zrelu ličnost, bez posledica
koje nosi nezdrava porodična sredina.
Da bi se dete normalno razvilo najvažnije je osećanje sigurnosti, osećanje da ga roditelji
vole i da se brinu o njemu. Nisu toliko važni posebni postupci koliko opšta atmosfera, opšti
odnos prema detetu. Da bi dete bilo nezavisno, sigurno u sebe, uravnoteženo i sa dobrim
socijalnim kontaktom, važno je da postoji ravnopravni i drugarski odnos između samih roditelja,
ali i roditelja i deteta, da postoji međusobno poverenje i ljubav. Suprotno, nedovoljna briga,
zanemarivanje deteta ili nedostatak ljubavi razviće nepoželjne oblike ponašanja: agresivnost,
neprijateljski stav prema okolini, zatvorenost, povučenost, pasivnost.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti