Međunarodno javno pravo
PLATON ( 5. v.p.n.e)
Platon je prvi veliki mislilac Grčke čija su glavna politička dela sačuvana u potpunosti.
Njegova teorija o državi i politici je izrazito idealistička, ali ona ima i neke čisto ralističko-
empirijske elemente.
Doba u kom Platon živi je doba opadanja moći Atine i grčke moći uopšte, tako da je
osnovna crta njegove političke misli nepoverenje u čoveka i njegovu savršenost. Zato neko
drugi (država) treba da nasilno usavršava čoveka ili ga bar drži u granicama reda i zakona.
Vreme opadanja moći Atine bilo je vreme uzdizanja moći Sparte i zato je Sparta
svojim strogo aristokratskim uređenjem i stabilnošću predstavljala uzor atinskim političarima
tog doba (i u Platonovoj ‘‘Državi’‘ Sparta je služila kao primer, ali posle opadanja njene moći,
Platon u ''Zakonima'' odstupa od stavova koji su stvoreni pod uticajem spartanskog
uređenja).
Platon je pripadao jednoj od najuglednijih aristokratskih porodica u Atini i dobio je
široko obrazovanje. Pravo ime mu je Aristokle, a Platon je nadimak koji znači široki, plećati.
U vreme Platonove mladosti na vlast su došla tzv. tridesetorica, 30-oro ljudi iz najuglednijih
aristokratskih porodica od kojih s mnogi bili Platonovi prijatelji i rođaci. Zaveli su teror koji je
trajao godinu dana, a njihov poziv da im se pridruži Platon je razočaran odbio.
Nakon godinu dana u Atini je ponovo zavladala demokratija, ali Platon ni njom nije bio
zadovoljan, jer je ovaj režim osudio Sokrata na smrt kao ‘‘opasnog za državu’‘. Sokratova
smrt je bila prelomna tačka u Platonovom životu, nakon čega on odustaje od političkih
ambicija.
Platon još neko vreme boravi u Atini započevši pisanje dela ‘‘Odbrana Sokratova’‘, a
onda odlazi na putovanje. U južnoj Italiji, u Tarantu se sreće sa državom kojom vladaju
filozofi i odatle uzima jednu od svojih glavnih ideja da državom treba da vladaju filozofi.
Zatim odlazi prvi put na Siciliju koja je bila najmoćnija grčka država i kojom je vladao
tiranin Dionisije. Kada nije uspeo da odvrati Dionisija od tiranije, Platon se razoračaran vratio
u Atinu i odlučio da se posveti isključivo političkoj teoriji. Zato, u vrtu posvećenom heroju
Akademu, otvara filozofsko-političku školu koja je dobila naziv Akademija. U njoj obučava
mladiće iz svih krajeva Grčke i priprema ih za sprovođenje onakve politike koja će moći da
preporodi čovečanstvo. Na Akademiji je ostao do smrti (osim dva putovanja na Siciliju).
Smatra se da je Platon napisao 34 dela u obliku dijaloga, jedno u obliku monologa
(«Odbrana Sokratova»), i nekoliko pisama. Dela u kojima se najviše bavio politikom i etikom
su «Odbrana Sokratova», «Državnik», «Zakoni» i «Država» (glavno delo njegovog života u
kome je izrazio celu svoju filozofiju i uvek ga nosio sa sobom)
Platon je u filozofiji poznat kao objektivni idealista, zato što iako kod njega racionalno
mišljenje preovlađuje, ima mnogo elemenata iracionalnog, mistike, poezije i mita. Njegova
osnovna filozofska misao jeste to da postoje objektivno date ideje koje su suština i koje su
nepromenljive. One su jedni pravi svet. Materijalne stvari (pa i sam čovek) su samo odrazi,
senke ideja. Suština čoveka nije u njegovom telu nego u duši, a duša je otpala ideja koja teži
da se vrati u carstvo večnih ideja. Čovek može postići sreću samo ako se spoji sa idejama u
njihovom večitom carstvu. Zadatak je etike da nađe način života koji bi to omogućio, a taj
način života zavisi i od društva i njegovog uređenja.
Znanjem se čovek očišćuje od zemaljskog, odnosno prolaznog, i približava večnim idejama.
Znanjem raspolažu filozofi i zato oni treba da vladaju. Oni su najsavršeniji ljudi.
«Država»
-je glavno Platonovo delo i deli se na 10 knjiga, ali ta podela ne odgovara sadržini. Predmet
dela je utvrđivanje pojma pravde, pravednog života i pravedne države. Usput se pretresaju
najvažniji opštefilozofski, metafizički, etički, pedagoški, estetski i sociološki problemi. Delo je
napisano u obliku razgovora dvoje ljudi koji iznose različita gledišta i međusobno se ubeđuju.
Glavni govornik je Sokrat koji iznosi Platonove misli.
Platonova teotija države predstavlja pokušaj izgradnje idealnog modela
pravedne
države
. Pojam pravde vezuje se za određeni karakter države ( unutrašnja struktura države-
način na koji je u njoj podeljena vlast, dobra, zadaci, odgovornosti) i pojedinca( mesto koje
zauzima i funkciju koju u toj državi obavlja).Zaključak:
Pravedna
je
država
ona u kojoj
svaki stalež ima specifičnu f-ju (stalež upravljača-
filozofi
, stalež čuvara-
vojnici
i stalež
proizvođača-
zemljoradnici, zanatlije i trgovci
). A
pravedan
je
pojedinac
koji ostaje strogo
u okvirima svog staleža kome po sposobnostima pripada i koji obavlja određenu f- ju unutar
staleža, tj. unutar države kao celine.
1
Delo počinje ispitivanjem definicija pravde. Pravda se ne sastoji samo u tome da se
govori istina i da se da svakom svoje, jer dati ludom njegovo oružje je zlo. Pravda se, takođe,
ne sastoji ni od činjenja dobra prijatelju i zla neprijatelju, jer pravedan čovek ne sme nikom
činiti zlo pošto zlo ne donosi ništa dobro.
Zatim se daje sofistička teza društvenog ugovora. Jedan od govornika kaže da je
dobro činiti nepravdu, a zlo je trpeti je. Ljudi su bivali i nepravedni i trpeli nepravdu, i na
kraju oni koji su samo bili u situaciji da trpe nepravdu, zaključili su da je u opštem interesu
da se ubuduće ne čini nepravda i da se ne trpi nepravda. Tako su nastali zakoni i društvena
pravila.
Zatim, Sokrat dokazuje da je pravda bolja za čoveka nego nepravda. On to pokazuje
na primeru države, jer je ‘‘država veća od pojedinaca, pa se i svi njeni elementi bolje vide’‘.
Daje se i sociološka analiza
nastanka države
.
Država je nastala zbog
mnogobrojnosti ljudskih potreba I nemogućnosti svakog pojedinca da ih zadovolji.
To za rezultat ima uspostavljanje ekonomske podele rada. Svaki čovek rođenjem dobija
različite sklonosti i sposobnosti, tako da se više proizvodi ako svako radi ono što odgovara
njegovim sposobnostima, nego da svako proizvodi sam sve što mu je potrebno. Međutim,
tako se javlja potreba za većim brojem proizvođača različitih svari. Ljudi razmenjuju svoje
proizvode na tržištu i tako izdržavaju sebe i svoje porodice i takva država je zdrava. Bolesna
država je ona u kojoj se proizvode i nepotrebne, luksuzne stvari (nameštaj, razna jela, mirisi,
slatkiši, zlato) što stvara klasu proizvođača takvih nepotrebnih stvari, kao i umetnike,
muzičare, pesnike itd. Tada zemlja više ne može da zadovolji potrebe svih tih ljudi tako da
dolazi do ratova. Dolazi do svaranja posebne klase
ratnika
koji se posebno vaspitavaju za
takav život.
U Platonovom delu za reprodukciju i očuvanje države važnija je uloga
vaspitanja
nego zakona. Zakoni nisu svemoćni, malo ih je potrebno i njihovom stalnom popravkom nije
moguće popraviti stanje u državi. Dva su glavn
a
sredstvo za vaspitavanje:
-
gimnastika za
telo
-
muzika za dušu
(pod kojom se podrazumevaju
sve umetnosti i nauke)
U vaspitavanju je najvažniji početak. Deci treba pričati bajke, ali one ne smeju biti
lažne niti služiti za zabavu; u njima ne treba govoriti ružno o bogovima (da oni ratuju ili čine
nepravdu) nego govoriti o slozi i ljubavi. Platon smatra da treba zabraniti tužne i meke
melodije, a dopustiti samo muške i borbene. Cilj muzičkog vaspitanja je sklad dobrote i
lepote u
duši
. Telesno vaspitanje, odnosno gimnastika treba da stvori
zdravo telo
, da bi u
njemu bila zdrava duša.
Po Platonu, država je analogna ljudskom organizmu. Tri dela ljudske duše( razumski,
naprasiti i požudni) dovode se u veza s tri klase. Takođe se govori i o različitim metalima od
kojih je sazdana duša jedinki u različitim staležima- zlato, srebro i gvožđe. Društveni status
je određen metalom od koga je sazdana duša pojedinca, a taj metal obišno odgovara metalu
njegovih roditelja, ali se u iznimnim slučajevima i razlikuje.
Zatim se opisuje način na koji se izdvaja viši red čuvara- upravljači.
Upravljači
treba
da budu stari, obazrivi, energični i odani državi. Čuvari nemaju posebne interese, različite od
interesa države. Tako će se izbeći da od čuvara postanu tirani.
U idealnoj državi nijedan stalež nije srećan( upravljači i ratnici nemaju nijedno blago,
a proizvođači moraju da rade), ali je država srečna jer obezbeđuje najveću moguću sreću u
celini. Da bi se izbegla klasna borba ne smeju postojati suviše velike razlike između bogatih i
siromašnih. Sve države, osim idealne, sastoje se od dve države( bogatih i siromašnih) koje
međusobno ratuju i čiji sukobo slabe snagu države iznutra, kao i u odnosu na spoljne
neprijatelje. Idealna država je
jedinstvena
, jer svodi na najmanju meru klasne suprotnosti,
a zbog očuvanja tog jedinstva ona je i relativno malih. Savršena država mora posedovati 4
osobine:
mudrost
( država je mudra jer su mudri njeni upravljači- filozofi)
, hrabrost
( hrabri
su čuvari)
, umerenost
( bolji upravljaju gorima)
, pravdu
( svako obvavlja svoje i dobija
prema zaslugama).
Što se tiče
položaja žena
u idealnoj državi, Platon smatra da je žena iste prirode kao
i muškarac, samo što je fizički slabija. Žena treba da dobije onaj položaj u državi koji
zaslužuje po svojim sposobnostima, čak i najviše položaje. Da bi se njene sposobnosti otkrile
i razvile, žena treba da se vaspitava kao i muškarac. (čak i da rukuje oružjem i ide u rat ako
je za to sposobna).
Platon smatra da čuvari države treba da imaju
zajednički brak
, tj. da imaju
zajedničke žene i decu, kako ne bi došli u situaciju da suprostave sopstvene interese
državnim. Deca ne treba da poznaju roditelje. Čuvari države biraju žene iz iste klase (koje i
same mogu da budu čuvari), da bi se dobilo što bolje potomstvo, a decu treba da
vaspitavaju javni zavodi za vaspitavanje.
2

b) nasilničke (vlada se po slobodnoj volji) 1.tiranija 2.oligarhija 3.opet
demokratija
U
‘‘Zakonima’
‘ Platon opet opisuje idealnu državu, ali ne više kao apsolutno
savršenu. Ovde on više vodi računa o stvarnosti i ljudskim slabostima. Glavna ideja je da
države stradaju kako zbog preterano velike i jake vlasti, tako i zbog preterano velike
slobode. Da bi se obe slabosti izbegle treba stvoriti takvu državu u kojoj će se imati dovoljno
slobode i dovoljno jake vlasti. Pošto vrhunac
vlasti
predstavlja
monarhija
, a vrhunac
slobode
demokratija
, najbolji je spoj monarhije i demokratije, tj
mešovita vlada
. Umesto
genijalnih državnika, koji su retki, treba stvarati mudre
zakone
po kojima će i obični ljudi
moći dobro da vladaju državom. Uz svaki zakon treba dati obrazloženje zašto se on
uspostavlja.
Za državu treba izabrati zgodno mesto, ne blizu mora ni suviše veliko. Da se broj
porodica ne bi uvećao ni smanjio treba regulisati rađanje. Zemljišne parcele su neotuđive,
čime se postiže da u zemljištu (osnovnom bogatstvu) svi građani budu jednaki. Platon
smatra da je najbolji komunistički režim, ali pošto je on neostvarljiv. On prihvata razliku po
bogatstvu, ali mora postojati granica preko koje je zabranjeno bogatiti se. U takvoj državi bi
bili zabranjeni zanati i trgovina. Trgovnom bi se mogli baviti stranci- naseljenici. Platon
preferira relativno nerazvijenu, agrarnu privredu, sa minimumom razmene, kako bi se
izbegla preterana podela rada i sukobi do kojih ona dovodi. U ovakvoj državi nema slobode
mišljenja. Kritika se ukida. Za protivnike države se uvodi smrtna kazna, a protivnici su oni
koji žele da menjaju državno uređenje. Da bi se zadržala stalnost državnog uređenja
zabranjuje se putovanje u inostranstvo. To je dozvoljeno samo starijim i sigurnim ljudima
radi završavanja određenih poslova ili upoznavanja stranih uređenja.
Državnu vlast vrši skupština svih građana koja nema stvarnu vlast nego samo bira
državne funkcionere. Skupština bira dva glavna organa: čuvare zakona i većnike.
Čuvari
zakona
su zakonodavna, a
većnici
izvršna vlast. Treća vrsta organa su
cenzori
koji vrše
nadzor nad zakonitošću i kojima svaki organ vlasti odgovara zbog nezakonitosti. Ova
državna organizacija ima u sebi demokratske elemente (skupština) i oligarhijske (podela u 4
klase po bogatstvu i veći uticaj bogatih klasa). Pri kraju knjige Platon uvodi još jedan vrhovni
organ tzv.
noćni savet
, koji bi činilo 10 najstarijih čuvara zakona, zatim ljudi koji su dobili
nagradu zbog vrline i putnici koji su išli u inostranstvo i čijim je izveštajima vlada bila
zadovoljna. Ovaj savet bi radio samo noću. Svaki od članova bi imao pravo da dovede još po
jednog mladog čoveka od najmanje 30 godina koji bi smatrao da je dostojan da bude član
ovog saveta. Uloga saveta bila bi da daje glavne ideje koje država treba da ostvari, ali se to
ne vidi jasno pošto je delo ostalo nedovršeno i nedoterano.
Platon je dao prikaz razvoja čovečanstva od primitivnog doba do države. Po njemu je
čovečanstvo više puta stradalo od potopa i drugih nesreća o kojima govore mitovi i uvek
iznova počinjalo. Posle takvih katastrofa preživeli ljudi su bez ikakve kulture i žive na
planinama. Oni žive usamljeno, a među njima vlada sloga i ljubav. Ljudi su dobri, a vladaju
običaji i patrijarsi.
Sa umnožavanjem porodica stvara se velika zajednica, donose se zakoni i uspostavlja
monarhija ili aristokratija. Na ovaj način Platon je stvorio osnov teorije o prirodnom stanju na
koju su se dalje nadovezivale teorije društvenog ugovora.
Osnovni prigovori Platonu
Platonova teorija je jedna od najvećih i najvažnijih u istoriji, međutim njoj se iznose i neke
zamerke:
1.
idealizam i misticizam
– Platon dosta vodi računa o iskustvu, ali ipak vrednost
činjenica meri po unapred određenim idejama i kada se to kosi sa stvarnošću. On
često i matematički pokušava da dokaže iracionalne stavove (koliko je puta monarh
srećniji od tiranina- 229). Međutim, iako je njegova teorija o idealnoj državi
idealistička i utopistička, ona je ipak bazirana na realnim zapažanjima.
2.
protivnik je demokratije
– Platon je smatrao da ne samo da svi ljudi nisu sposobni
da upravljaju, već da se za to ne mogu osposobiti ni najvećim naporima. Time on
postaje začetnik teorije o odlučujućem uticaju elite u državi, zbog čega su se i fašisti
pozivali na njega u svojim teorijama. Međutim, Platon je daleko od toga da bude
samtran ocem fašizma. On zabranjuje vlastodršcima da vladaju u sopstvenom
interesu i zahteva da vladaju u interesu naroda. Upravljači čak ne smeju biti srećni,
jer bi pojedinačna sreća bila u suprotnosti sa opštom srećom.
3.
zastupanje totalitarizma
– je najteži prigovor Platonovoj filozofiji države. Ovo
kontrolisanje
čitavog društvenog i individualnog života od strane svemoćne države
4
takođe je poslužilo kao polazište fašističkoj ideologiji. Iako je Platon pritom imao za
cilj sreću čoveka, ovo totalno regulisanje braka i rađanja privrednog života i
vaspitanja je za osudu.
ARISTOTEL ( 4.v.p.n.e)
Aristotel je rođen u grčkoj koloniji na Halkidikiju, a otac mu je bio lični lekar kralja
Filipa Makedonskog. Sa 17 godina Aristotel je stupio u Platonovu Akademiju, gde je ostao 20
godina. Po Platonovoj smrti Aristotel odlazi u Asos gde se oženio. 342 god. p.n.e. ga kralj
Filip II poziva na svoj dvor kao učitelja za svog sina Aleksandra.
Posle Filipove smrti i stupanja Aleksandra na makedonski presto, Aristotel ponovo
odlazi u Atinu i osniva svoju školu
Likej
. Škola je po uređenju bila slična Platonovoj
Akademiji, a Aristotel je držao predavanja iz svih tadašnjih naučnih oblasti. Aristotelova
škola se odlikovala empirijskim naučnim ispitivanem stvarnosti, čime je postignut vrhunac
antičke grčke nauke.
Aristotel je držao dve vrste predavanja:
-jutarnja (ezoterična), za uži krug slušalaca iz oblasti filozofije i nauke
-večernja (egzoterična) za širi krug slušalaca iz oblasti politike i retorike
Posle Aleksandrove smrti i pobune protiv makedonske vlasti u Atini, Aristotel je kao
zagovornik promakedonske politike, bio optužen za bezbožništvo. Povukao se iz Atine na
majčino imanje u Halkidiki pošto ‘‘ne želi da se Atinjani po drugi put ogreše o filozofiju”. Tu
je i umro.
Platonova politička i pravna teorija nastavljena je političkom i pravnom teorijom
Aristotela. Osnovna crta Aristotelove filoz je savlađivanje Platonovog misticizma i idealizma i
stvaranje jednog materijalističko-realističkog sistema.
Za razliku od Platonove teorije
Aristotelova se odlikuje empirijskim i realističkim
pogledom na društvo, državu i svet uopšte. Platon je bio grčki patriota, a Aristotel je bio za
velikomakedonsku politiku. Platon je svoja politička dela shvatao kao oruđe u borbi za
ostvarenje svog političkog ideala, dok je Aristotel napisao samo dva politička dela i shvatao
ih je kao teoretska dela koja opisuju stvarnost. Platon je opisivao državu kakva ona treba da
bude, a Aristotel kakva ona jeste. Za Aristotela je država «oruđe u borbi za ostvarenje
interesa određenih grupa i slojeva, posebno društvenih klasa».
Dok su za Platona suština stvarnosti bile ideje tj. opšti pojmovi koji postoje van
stvarnosti, Aristotel je smatrao da
ideje postoje u samoj stvarnosti, u stvarima, bićima i
pojmovima
. Kritikovao je Platonovo učenje o idejama kao udvostručavanje stvarnosti.
Međutim, i kod Aristotela nailazimo na deo Platonovog idealizma, jer je i on smatrao ideju
suštinom stvarnosti i njenim pokretačem. Za njega je
materija
osnovna supstanca bića, ali
svako biće je nepotpuno dok ne dobije određeni oblik.
Oblik
je unutrašnji smisao materije,
cilj koji svako biće teži da ostvari kako bi postalo savršeno.
Glavno Aristotelovo delo iz oblasti političke filozofije je «
Politika
»
, a uz to treba imati
u vidu «
Nikomahovu etiku»
i
«Ustav Atinski».
«Politika»
-je velika otprilike kao Platonova ‘‘Država’‘, ali nije dovršena. Takođe nije ni obrađena
niti sistematizovana. Deli se na 8 knjiga i sporno je kako ih treba poređati u celinu.
‘‘Politika’‘ nema takvu umetničku vrednost kao «Država», ali je ona zato prva potpuna
rasprava o državi i društvu, zasnovana na podacima iz iskustva. Pojmovi i zakoni koje je
Aristotel utvrdio, najčešće važe i danas, a i prvi put je
dato pravno razmatranje države i
obrađeni neki pravni pojmovi (ustav).
Knjiga počinje određivanjem
pojma države
.
Država
je društvena zajednica i kao
takva teži
najvišem dobru
. Nastala je iz životne potrebe, a postoji dalje radi zadovoljenja
potrebe za lepim i moralnim životom
. Država je prirodno nastala iz ranijih društvenih
zajednica, jer je ona cilj tih zajednica. U zajednicama varvarskih naroda koje su najstarije
društvo, žene i robovi imaju isti položaj. Tek na višem stepenu se razvija porodica. Više
porodica čini selo, stvoreno radi dugotrajne koristi, a kasnije se stvara i grad. Vlast u državi
se mora vršiti u interesu samih građana. Dobro zajednice je zadatak svih.
«Čovek je po prirodi državno (političko) biće, a biće koje po prirodi, a ne
slučajno, stoji van države ili je rđavo ili neljudsko»
. «Čovek je društvenije biće od
pčela i drugih životinja, jer on jedini ima jezik, kao i osećanje za dobro i zlo, za pravdu i
nepravdu». Čovek se potvrđuje tek u državi, tj. političkoj praksi. Slobodan građanin je živeo
5

Na pitanje da li je bolje da vlada najbolji čovek ili najbolji zakoni, Aristotel kaže da u
korist vlade čoveka govori to što zakoni ne mogu biti potpuni, iako je potrebno da oni
postoje. Međutim, ako je samo jedan čovek sposoban da vlada i pun vrlina, treba da vlada
on, a kako je takav slučaj redak «vlada zakona je vlada Boga i razuma, jer je zakon razum
oslobođen od požuda».
Aristotel kaže da u svakoj državi postoje
3 klase
:
bogati
,
siromašni
, i
oni koji su
između ove dve klase
. Srednje bogatstvo je najbolje, jer se tada najlakše sledi razum.
Država treba da se sastoji od jednakih i sličnih građana, a takvih je naviše u trećem staležu.
«Oni ne žude kao siromašni za dobrom drugih, niti drugi žude za njihovim dobrom i tako oni
vode bezbedan život». Najbolja je ona država koja počiva na srednjem staležu.
TEORIJA O PODELI VLASTI KOD ARISTOTELA
- teoriju o podeli vlasti postavio je Aristotel,
a nastavili da izučavaju Polibije, Monteskje, Lok, Ruso i drugi. Aristotel dolazi do zaključka da
suštinu svakog ustava čine:
1.
određivanje suverenog tkiva
2.
određivanje državnih službenika
3.
određivanje pravosuđa
Time on uvodi poznatu podelu na tri vlasti: izcvršnu, zakonodavnu i sudsku, a zatim iznosi
problem određivanja tih odnosa( koliko službenika treba da bude, koliki mandat imaju, da li
isto lice može biti više puta birano). Smatra da se u pravosuđu može više puta biti biran i
ističe važnost vrste sudova, nadležnosti kao i postupka postavljanja sudija.
U 5. knjizi se rasprvlja o
uzrocima propasti država
. Glavni uzrok
revolucija
je
nejednakost ljudi
(klasa). Određeni ljudi traže, smatrajući se jednakim s drugima, da budu
tretirani jednako tj. traže demokratiju; drugi, smatrajući sebe boljim od ostalih, traže
privilegije tj. oliharhiju i tako dolazi do pobuna protiv režima koji ne zadovoljavaju ove
zahteve.
Promene u državi se dešavaju na dva načina: ili se menja ustav (npr dem u olig.) ili se on ne
menja ali vlast prelazi u druge ruke. Drugi uzroci pobuna su želje za dobrobiti i čašću,
obesno ponašanje, strah, premoć, prezir, sitničavost i nejednakost, razlika po poreklu, kao i
geografski uzroci. Glavni uzroci ostaju borba za jednakost u vlasti i borba za privilegije.
Zatim Aristotel prelazi na izlaganje
uzroka revolucija
u raznim političkim oblicima:
- Monarhije popadaju usled nesloge u kraljevskoj porodici ili kad kralj hoće da se stavi iznad
zakona,
postajući tiranin.
- Aristokratije propadaju iz sličnih uzroka kao oligarhije, jer spadaju u isti rod sa njima.
- Slobodna država propada zbog rđave mešavine elemenata demokratije i oligarhije, pa se
pretvara
ili u oligarhiju ili u demokratiju.
- Tiranija je najnestabilnija vlada, jer izaziva strah i mržnju. Nju često spolja obaraju
slobodne držav
- Oligarhije propadaju zbog ugnjetavanja naroda, posebno ako se neko od vladajućih stavi
na čelo
pobune i tako postane tiranin. Revolucija izbija i kad su bogataši lišeni učešća u
vlasti.
- Demokratije najčešće propadaju usled slobode i obesti demagoga.
Sredstva pomoću kojih se ovi oblici mogu održati su:
- u slobodnoj državi treba paziti na zakonitost,
- u aristokratijama i oligarhijama se treba dobro ponašati i prema onima koji su na vlasti i
prema
podvlašćenima. Treba održavati strogu jednakost među pripadnicima vladajuće klase.
Ona je
bolja ako širi krug ljudi učestvuje u vlasti.
- tiranija se može održati što apsolutnijom vlašću i imitiranjem monarha (treba da izgleda
da radi
za državno dobro)
7. knjiga raspravlja o
najboljoj državi
. Aristotel ističe da ona ne sme imati preveliki
broj stanovnika, jer je tada teško održavati poredak i zakon. Veličina države se ne meri
brojem stanovnika, već potpunošću ispunjenja njenog zadatka. Ona treba da ima onoliko
stanovnika koliko je dovoljno za srećan zajednički život. Zemlje treba da bude toliko da ona
daje stanovništvu sve što je potrebno. Država treba da bude zgodna za odbranu, a
prestonica treba da leži na moru i da ima dobre veze s unutrašnošću. Dobro je da država
ima vezu s morem, jer se tako može lakše braniti i trgovati.Ona mora imati i mornaricu.
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti